Paranoidni pritisak na savjest vjernika i kršenje stoljetnog zakona kod svete Pričesti

Posted by

Za primanje Tijela Kristova na ruku, umjesto na usta, najčešće se iznose dva argumenta. Prvi je da je Crkva odobrila pričest na ruku. Taj je najčešći. A od nešto nadobudnijih možete čuti i drugi argument: da je to povratak na običaje prvih kršćana. Odmah ćemo izravno reći: oba su argumenta neistinita. Da ne kažemo lažna.

 Povratak tradiciji? Nikako!

Krenimo od pseudopovijesnog argumenta. Jesu li prvi kršćani zaista primali pričest na ruku? Zaista jesu. Ali to je početak priče, ne kraj. Kako su tada primali Tijelo Kristovo? Odgovor: ništa sličnome onome što se danas čini! Vjernik bi primio Euharistiju na dlan desne ruke. Zabranjeno mu je bilo dirati ju prstima ili čak micati ruku u kojoj je ležalo Tijelo Kristovo. Vjernik bi pognuo glavu prema ruci u kojoj je Euharistija i uzeo ju tada ustima. U nekim se čak prilikama i mjestima koristila tkanina koja bi se stavila preko ruke koja prima pričest. Svrha svega toga bilo je iskazati poniznost i poštovanje prema Isusu koji je stvarno prisutan u Euharistiji i kako bi se maksimalno spriječilo rasipanje čestica – u kojima je Isus također prisutan. Današnje primanje Euharistije sablaznilo bi crkvene oce. Današnji način primanja Euharistije na ruku nije postojao nikada u povijesti Katoličke Crkve. Kao što kaže kanon Katoličke Crkve o Euharistiji:

Kan. 3. Tko niječe da se časnom sakramentu euharistije pod svakom prilikom, i pod pojedinim dijelom svake prilike, ako se on odijeli, nalazi čitav Krist, neka bude kažnjen anatemom.

 Upravo zbog ovog poštovanja prema Presvetom Sakramentu i zbog straha od rasipanja svetih čestica praksa pričešćivanja na ruku zamijenjena je pričešćivanjem izravno na usta. Da je to uvedeno tek nakon tisuću godina prakse pričešćivanja na ruku, obična je laž.

 Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: “Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku.”

Sveti Grgur Veliki pripovijeda kako je sv. Agapit, papa od 535. do 536., otišavši u vrijeme nekoliko mjeseci svojega pontifikata u Carigrad, ozdravio gluhonijemoga tako da mu je “Tijelo Gospodnje stavio u usta”.

A pošto je uvijek bilo nadobudnih inovatora koji su htjeli nametnuti neku svoju novotariju prema Euharistiji i u liturgiji, sabor u Rouenu oko 650. godine zabranjuje služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: “[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: ‘Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni’. Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji.”

Izvrsni i dobro dokumentirani članci, brane tradicionalnu praksu pričešćivanja na usta – teološki i povijesno:

– Papa Sv. Eutychian (275-283) – Zabranjuje se vjernicima uzimanje Svetih Hostija u njihove ruke.

– Papa Sv. Leo veliki (440-461) – Branio i zahtijevao poslušnost vjernika praksi primanja Svete Pričesti na jezik.

– XI. Ekumenski Koncil u Konstantinopolu (680-681) – Zabranjuje se primanje Hostije na ruke vjernika pod prijetnjom ekskomunikacije.

– Sv. Toma Akvinski (1225-1274) – Iz štovanja prema ovom Sakramentu (Svete Euharistije) ništa je ne smije dirati osim posvećenih ruku svećenika.

– Koncil iz Trenta 1545-1565) – Činjenica da samo svećenik daje Svetu Pričest sa svojim posvećenim rukama dio je Tradicije Crkve.

– Papa Ivan Pavao II, Inaestimable Donum , Travanj 17, 1980 god., – “Nije dozvoljeno da vjernik sam uzima posvećeni kruh i Sveti Kalež, a još manje da ga predaje jedan drugome.”

Dakle, prijelaz na pričešćivanje na usta organski je razvoj liturgije motiviran iznimnim poštovanjem prema Isusu koji se ponizuje utjelovljujući se u komadu kruha. Povratak na taj običaj nije bio teocentrički (sa središtem u Bogu), već antropocentrički (sa središtem u čovjeku). O tome za koji tren, ali pošto smo još uvijek na povijesnom argumentu, treba se istaknuti da današnja praksa pričešćivanja na ruku uopće nije povratak na stare običaje jer običaj primanja Euharistije stojeći i uzimanja prstima iz vlastite ruke nikada nije postojao u Katoličkoj Crkvi.

Ali negdje drugdje je.

Moderno pričešćivanje na ruku prstima uveo je Calvin. Koji Calvin? Onaj po kome su nazvani kalvinisti. Onaj koji je Lutherovu herezu doveo na još veći stupanj. Čak ni Luther nije ukinuo pričešćivanje na usta, makar nije vjerovao u Prisutnost, ali zato su kalvinisti izmislili ritual pričešćivanja kojem je svrha nijekati hostiji bilo kakvu svetost ili Božju prisutnost u njoj. Naravno, Isusove prisutnosti nema u protestantskim hostijama jer njihovi svećenici nisu primili vlast Pretvorbe od Kristove apostolske Crkve.

Ipak, razmislimo o tome. Današnji način pričešćivanja na ruku u Katoličkoj Crkvi izmislili su ne rani katolici, već neprijatelji Katoličke Crkve, i to sa svrhom iskazivanja prijezira prema Katoličkoj Crkvi i njezinoj vjeri u Božju prisutnost u Sakramentima. Zastanimo na trenutak da ta misao sjedne.

Tijekom Drugog vatikanskog sabora katolički modernisti, pogotovo oni u Nizozemskoj, pogrješno su pripisali kalvinistički ritual pričešćivanja ranoj Katoličkoj Crkvi kako bi ga lakše širili.

A to nas vodi do drugog lažnog argumenta u korist pričešćivanja na ruku.

Crkva je odobrila pričest na ruku?

Običaj primanja pričesti na ruku prvo se počeo širiti u katoličkim krugovima tijekom ranih 1960.-ih. Ubrzo nakon Drugog vatikanskog sabora, zbog eskalacije zlouporabe u nekim europskim zemljama u kojima su već postojali doktrinalni problemi oko Svete Euharistije (Nizozemska, Belgija, Francuska i Njemačka), papa Pavao VI. je anketirao biskupe širom svijeta kako bi doznao njihovo mišljenje o toj temi. Dana 28. svibnja 1969. Kongregacija za bogoštovlje izdala je Memoriale Domini, u kojem stoji: “Iz primljenih odgovora, jasno je da daleko veći broj biskupa osjeća da sadašnju disciplinu [odnosno, pričest na jezik] ne treba mijenjati, dapače – ako bi se mijenjalo, bilo bi to uvredljivo za senzibilitet i duhovno razumijevanje samih biskupa i većine vjernika.

Unatoč ovome, 1969.-e papa Pavao VI. odlučio je ipak postići kompromis sa svojim neposlušnim biskupima u Europi. S obzirom na “težinu pitanja”, Papa nije odobrio pričest na ruku. On je, međutim, pristao na davanje indulta – iznimke u zakonu – pod određenim uvjetima: prvo, indult se ne može dati u zemlji u kojoj pričest na ruku nije već bila ustaljena praksa; drugo, biskupi u zemljama u kojima je utvrđena takva praksa moraju ga odobriti “tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom.”

Osim toga, Sveta Stolica je donijela nekoliko propisa vezanih uz indult za primanje pričest na ruku, po kojima nepoštivanje tih propisa može rezultirati gubitkom dozvole. Među tim propisima su: poštivanje laika koji nastavljaju tradicionalnu praksu (primanja klečeći i na jezik), održavanje kod laika pravilno poštivanja Euharistije, jačanje vjere laika u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji i provjera ostaju li ostaci ulomaka na dlanu.

Dakle, zahtjev je bio moguć samo u onim situacijama u kojima je već postojala zlouporaba prijema pričesti na ruku. Gdje se to nije dogodilo, nije se moglo tražiti. Ali što se zapravo dogodilo? U početku su slijedili ovaj kriterij, a tada je gotovo svaka biskupija zatražila i dobila indult, i tamo gdje nije bilo nužnosti za to. Kardinal Knox, koji je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje, također je prihvatio zahtjeve drugih biskupskih konferencija.

Ideja Memoriale Dominia bila je legalizirati zlouporabu gdje nije bilo uspješno uklonjena, ali kateheza je još uvijek bila potrebna prema tekstu upute, kateheza koja bi naglasila zasluge prakse primanja pričesti na jezik i rizike koje nosi nova praksa, u prvom redu raspršivanje fragmenata Hostije. Kateheza nije trebala promicati pričest na ruku, već je na neki način obeshrabriti, bez izravne zabrane.

Koja je točno logika stajala iza te zamisli, ne znamo, ali znamo što joj je uslijedilo. Ova liturgijska zlouporaba utvrdila se u Crkvi kao liturgijska norma i pokazatelj je opće anarhije u Crkvi i nepoznavanja nauka Katoličke Crkve ne samo među vjernicima, već i među svećenicima i biskupima.

U svakom slučaju, kad se govori o pričešćivanju na ruke, nitko informiran ne može se pozivati na indult pape Pavla VI, pošto se nijedan od uvjeta za indult nije poštivao čak i kod onih kojima je bio namijenjen, a o onima kojima nije bio namijenjen da ni ne govorimo.

Povijest kalvinističkog primanja pričesti na ruku u Katoličkoj Crkvi povijest je pustošenja Katoličke Crkve. Paralelno sa širenjem ove protestantske pošasti kroz Crkvu odvijalo se i ubrzano napuštanje Crkve od strane vjernika. Netko će reći kako je to samo slučajna podudarnost, da su drugi razlozi zašto je Katolička Crkva u zapadnom svijetu desetkovana, a u nekim zemljama gotovo i da ne postoji.

Je li? Ako pričest na ruku nije uzrok egzodusa vjernika iz Crkve, onda svakako nije bila nikakva pomoć u spriječavanju te katastrofe. Ipak, teško je ne povjerovati da pričest na ruku nije uzrokom uništenja vjere u tolikim ljudima. Napokon, kada dijelite Utjelovaljenog Isusa kao da je keks iz kutije, onda će osoba koja to gleda teško steći dojam da se radi o otajstvu pred kojim mora osjećati strahopoštovanje. Napokon, pri Pretvorbi ništa se ne mijenja u našim osjetilima. Ne vidimo svjetlost koja silazi u kruh, nema vidljive fizičke promjene tvari, ne mijenja se miris u prostoriji, ne sijevaju munje. Ako sve u liturgiji ne ukazuje da običan kruh postaje Tijelo našega Gospodina, uključujući i samo držanje svih ljudi oko nas, kako će naš duh doći do zaključka “Oh, pa tu je Bog.”? A ako slabi vjera vjernika u Isusovu Prisutnost u Euharistiji koju prima, onda slabi i djelovanje Duha Svetoga u tom vjerniku.

Uostalom, pogledajmo zemlje koja su bila žarišta širenja te prakse. Nizozemska, Belgija, Francuska i Njemačka. To su danas zemlje u kojima najviše cvijeta kršćanstvo, zar ne? Ne, nisu. To su zemlje u kojima je kršćanstvo na korak do toga da postane tek nezanimljiva uspomena.

Sotonističko porijeklo pričešćivanja na ruku?

Kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, izjavio je da je “primanje Svete Pričesti na ruku i stojeći, dio podmukle i đavolske prevare, koja se širi u Crkvi… Najpodmukliji, đavolski napad sastoji se od pokušaja gašenja vjere u Euharistiju, sijući greške i favorizirajući nedostojni način njenog primanja.”

Zanimljivo je da je talijanski egzorcist Pellegrino Ernetti u svojoj knjizi Kateheza Sotone, napomenuo da Sotona uživa u tome kad vjernici primaju pričest na ruku. ‘Tako mogu gaziti vašega Boga, onoga Boga kojega sam ja ubio; i mogu slaviti svoje mise (crne mise) sa svojim svećenicima, koje sam Njemu istrgnuo’, piše Ernetti kao riječi Sotonine u svojoj knjizi.

Stanislas de Guaita bio je francuski sotonist, okultist i magičar, osnivač Kabalističkog reda Rose Cruix u 19. st. On je napisao: “Kad uspijemo navesti katolike primati Pričest na ruku, tada ćemo ostvariti svoje ciljeve.”

U planu masonske lože iz 1925. g. piše: “Kako možemo ljudima oduzeti vjeru u stvarnu Prisutnost?… Prvo moramo navesti svugdje sve ljude primati Pričest stojeći, a onda stavljati Hostiju u njihove ruke. Na ovaj će način naučiti gledati Euharistiju kao puki simbol općenitog bratskog blagovanja i time će onda otpasti.”

Otac Gabriele Amorth bio je desetljećima službeni egzorcist Svete Stolice sve do svoga preminuća 2016. g. U svome poslanju izveo je desetke tisuća egzorcizama. Evo što je poznati egzorcist prisilio đavla reći prilikom jednog egzorcizma 1975. g.

GABRIELE AMORTH: “Govori samo istinu u Ime Predragocjene Krvi, Svetoga Križa, Bezgrješnog začeća…”

DEMON: “Dugo smo radili tamo dolje (pokazuje prema dolje) dok nismo postigli pričešćivanje na ruku. Pričest na ruku je jako dobra za nas u paklu. Vjerujte!”

Joseph Bernardin – sodomitski grabežljivac i sotonist koji je na prijevaru uveo Pričest na ruku u SAD

bernardinNe može se govoriti o sotonističkom porijeklu pričešćivanja na ruku, a da se ne spomene način na koji je ta praksa uvedena u Sjedinjene Američke Države, odnosno osoba koja je za to najzaslužnija.

Joseph Bernardin je ostao bez oca sa 6 godina. Bio je tih, povučeni, nešportski tip. Razvio je veliki interes za biologiju i upisao se na Sveučilište South Caroline, govoreći svima koliko želi postati liječnik. A onda je samo odjednom, na čuđenje sviju, usred trećeg semestra, odlučio je postati svećenikom.

Bernardina je 1952. u Charlestonu u South Carolini za svećenika zaredio biskup John J. Russell.

1957. g. u Greenvilleu u South Carolini Bernardin je silovao 11-godišnju djevojčicu Agnes. Silovanje je bilo dio sotonističkog rituala u kojem je sudjelovao i Bernardinov biskup John Russell. 34 godine kasnije Agnes je posjetila Johna Russella u staračkom domu. Pristao je svjedočiti protiv Bernardina ako bi ga se to tražilo. Umro je prije nego je imao priliku.

Je li Agnes bila prva Bernardinova žrtva, ne znamo, ali znamo da nije bila ni približno posljednja. Kao što znamo da Bernardin svoje žrtve sljedećih desetljeća nije tražio među curicama, nego među dečkima.

U tom je kontekstu posebno zanimljiva veza Bernardina i još jednog svećenika, Fredericka Hopwooda, koji je došao samo tri mjeseca prije Bernardina u biskupiju Charleston. Ta su dvojica brzo postali bliski suradnici i obojica su brzo napredovali zahvaljujući svome biskupu Russellu koji je Bernardina imenovao tajnikom, a Hopwooda pomoćnim tajnikom.

Bernardin i Hopwood su dijelili smještaj od 1954. do 1966. kada je Bernardin otišao u Atlantu postati pomoćni biskup. 1994. g. Hopwood je uhićen i osuđen za seksualno zlostavljanje stotina muških tinejđera. Mnogi od tih napada su se dogodili u godinama kad su Bernardin i Hopwood živjeli zajedno, i to u prostorima katedralske rezidencije koju su tolike godine dijelili! Hopwoodova zlostavljanja su također bila u sklopu sotonističkih rituala u koje su bile uključene čak i životinje, kako je rekla jedna od žrtava.

Uz Hopwooda, 90-ih godina počela su uhićenja i suđenja nizu svećenika koji su sve bili Bernardinovi prijatelji i suradnici, i to u vrijeme kad je bio biskupijski tajnik u Charlestonu. Od istaknutijih imena svećenika su Paul Seitz, Eugene Condon i Justin Goodwin, od kojih su neki također živjeli s Bernardinom u katedralskoj rezidenciji. U isto vrijeme stizale su i optužbe sjemeništaraca koji su optužili Bernardina da je, u doba dok je bio nadbiskup Cincinnatija, s prijateljima svećenicima i biskupima putovao u sjemenište Bezgrješnog Srca Marijina u Winoni u Minnesoti, i imao s njima sodomitske odnose. I opet, u to su bili uključeni i sotonistički rituali.

Bernardin je bio otvoreni podupiratelj sodomije te je podupirao i štitio mnoge poznate sodomitske biskupe. Kao kardinal i nadbiskup Chicaga, otvorio je je prvi biskupijski ured za sodomite u SAD-u, Archdiocesan Gay and Lesbian Outreach. Kad je umro, na Bernardinovu bdijenju pjevao je – na njegov zahtjev dok je bio živ – sodomitski zbor Chicago Gay Men’s Chorus. Unatoč mnogim dokazima i iskazima žrtava, za svog zemaljskog života Bernardin nikad nije odgovarao za svoja mnogobrojna zlodjela. Dapače, predsjednik Bill Clinton dodijelio mu je najviše državno odlikovanje koje se može dodijeliti civilima, Medalju slobode. Clinton je pohvalio Bernardina što je umjeren glas u Crkvi.

Sad kad znamo o kakvoj se osobi radilo, vratimo se u 70-e godine 20. stoljeća, kad je Bernardin bio već toliko uzapredovao da je postao predsjednikom biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država (United States National Conference of Catholic Bishops (NCCB)).

1975. i 1976. g. Bernardin je bezuspješno pokušao izglasati odobrenje Pričesti na ruku. Nije uspio prikupiti dvotrećinsku većinu koja je bila potrebna da bi se ta praksa uvela, prema indultu pape Pavla VI. Tada je došla 1977. g, koja je ujedno bila i posljednja godina Bernardinova mandata kao predsjednika. Na konferenciji 1977. biskup Romeo Blanchette of Joliet u Illinoisu prigovorio je da se ne slijedi procedura za episkopalne konferencije koje je utvrdila Svea Stolica. Zatraženo je također da se provede anketa među biskupima kako bi se doznalo je li praksa pričešćivanja na ruku već prisutna u SAD-, što je, prema indultu, bio neophodan preduvjet da se uopće pristupi glasovanju. Naime, u tom trenutku u SAD-u pričešćivanje na ruku uopće nije bilo rašireno!

Bernardin je taj prijedlog jednostavno odbacio kao neregularan i krenulo se na glasovanje. I opet nije se uspjela prikupiti dvotrećinska većina. No Bernardin je bio odlučan uvesti pričešćivanje na ruku pa je odlučio prikupiti glasove biskupa koji su bili odsutni. Glasovi biskupa koji su umirovljeni i na umoru dostavljeni su nakon svršetka konferencije i pridruženi glasovima biskupa koji su bili prisutni. I tako je prikupljena dvotrećinska većina i Pričest na ruku se proširila po svim župama u SAD-u, ostavljajući za sobom pustoš kojoj danas možemo svjedočiti.

Kanonski odvjetnik, otac Alfred Kunz, kao i još nekoliko kanonskih odvjetnika, rekli su jasno da je glasovanje bilo nezakonito jer su se samo glasovi prisutnih biskupa mogli računati kao važeći. Ali to je sada nebitno jer je šteta učinjena i nikakva je administrativna procedura ne može poništiti.

Svatko tko je sada upoznat s ovim činjenicama mora si postaviti jedno vrlo važno pitanje. Zašto je Josephu Bernardinu, serijskom silovatelju, sodomitu i sotonistu, bilo toliko važno da uvede pričešćivanje na ruku da je čak pribjegao prijevari?

Ima li to možda veze s činjenicom da danas u SAD-u, unatoč prividnom rastu deklariranih katolika, većina tih katolika ne vjeruje u stvarnu Isusovu Prisutnost u Euharistiji, da većina katolika ne vjeruje u đavla, da većina katolika ne vjeruje da je uopće potrebno ići na misu, da većina katolika podupire kontracepciju i koristi ju i da većina katolika podupire sodomitske “brakove” i ponovnu ženidbu sakramentalno vjenčanih? E, da, i većina američkih katolika vjeruje da se mogu spasiti bez obzira kaju li se za smrtne grijehe ili ne.

Zaključak

Ne postoji nikakav povijesni, teološki niti kanonski argument za pričest na ruku. Štoviše, gledajući koliko je duša ta praksa odvela u pakao, ne možemo zaključiti ništa drugo nego da se radi o velikoj Sotoninoj pobjedi u Kristovoj Crkvi, koliko god privremenoj. Čak i da je Crkva odobrila tu praksu – što nije – njene katastrofalne posljedice i više su nego dobar razlog da se takva odluka preispita. Isto tako možemo zaključiti da je za obnovu Katoličke Crkve nužno vratiti vjeru u stvarnu Prisutnost Isusovu u Presvetom Sakramentu. Nikakve gitare i rock koncerti, nikakvi seminari, nikakave protestantske novotarije neće vratiti ljude u crkve. To može samo skrušenost pred Gospodinom koji se spušta s neba da bi nas nahranio sobom u komadiću kruha. Jer za spoznanje tog otajstva nužno je umrtviti svoja tjelesna osjetila i početi percipirati svojim duhom. Okrenutost Crkve prema čovjeku u posljednih 50 godina donijela je čovjeku otuđenje od Boga. Vrijeme je da se Crkva ponovno okrene Bogu i njegovu nerazvodnjenu nauku – radi spasenja čovjeka.