Magisterij biskupa i Pape podređen je Riječi Božjoj u Svetom pismu i Tradiciji

Posted by

Kardinal Müller o krizi oko zlostavljanja i njezinoj povezanosti s homoseksualnošću kod svećenika

Kardinal Gerhard Müller, bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere (2012. -2017.), dao je intervju za LifeSiteNews u kojem analizira probleme vezane za trenutnu krizu oko svećeničkog zlostavljanja.

U ovoj raspravi o krizi oko zlostavljanja Müller nije propustio istaknuti da se Crkva mora pozabaviti problemom prakticiranja homoseksualnosti među klerom, rekavši kako se „homoseksualno ponašanje svećenika ni u kojem slučaju ne smije tolerirati”.

Izjavio je i da vođe Katoličke Crkve i dalje podcjenjuju ovaj problem: „To što je McCarrick zajedno sa svojim klanom i homoseksualnom mrežom mogao na sličan način u Crkvu unijeti toliki kaos povezano je s podcjenjivanjem moralne izopačenosti homoseksualnih činova između odraslih osoba”.

Kardinal proziva Vatikan zbog izostanka, od samih početaka, propisnih istraga i glasina u vezi s McCarrickom, i smatra da je nužna javna isprika. Piše da je vrlo jasno da je „potrebno javno objašnjenje tih događaja i osobnih veza, kao i pitanje koliko su uključene crkvene vlasti na svakom koraku – takvo objašnjenje trebalo bi sadržavati i priznanje pogrešne procjene osoba i situacija”.

Kardinal kritizira kao „katastrofalnu pogrešku” promjene u kanonskom pravu učinjene u Kodeksu kanonskog prava iz 1983. godine, koji u vezi sa svećeničkim prekršajima protiv šeste Božje zapovijedi više ne spominje homoseksualnost kao prekršaj, i u kojem su kazne protiv svećenika zlostavljača manje stroge.

Vraćajući se na tematiku krize oko zlostavljanja, njemački prelat objašnjava da je u Crkvi „dio krize to što nitko ne želi vidjeti prave uzroke, i prikrivaju ih uz pomoć propagandnih krilatica homoseksualnog lobija. Bludničenje s tinejdžerima i odraslima smrtni je grijeh, koji nijedna zemaljska sila ne može proglasiti moralno neutralnim”. LGBT ideologiju unutar Crkve naziva „ateističkom”, i u svjetlu nedavne Sinode o mladima u Rimu dodaje da termin LGBT „ne pripada u crkvene dokumente”.

Nadalje, kardinal se u svjetlu svog strožeg pristupa u Kongregaciji slučajevima seksualnog zlostavljanja pita postoji li u Vatikanu homoseksualni lobi kojem je bilo drago što je Müller smijenjen: „Moguće je da im je drago što više nisam u Kongregaciji, gdje sam se bavio seksualnim zločinima, naročito onima počinjenima protiv tinejdžera”.

Analizirajući moguće razloge zašto je naglo smijenjen sa svoga položaja u Kongregaciji – papa Franjo nije mu objasnio koji su to razlozi – kardinal se vraća na svoju obranu katoličkog nauka o braku u vezi s Papinom postsinodalnom pobudnicom Amoris Laetitia. Kaže: „Amoris Laetitia mora biti u savršenom skladu s Objavom. Ne moramo mi biti u skladu s Amoris Laetitia, ponajmanje u tumačenju koje se heretički suprotstavlja Riječi Božjoj. Zloupotreba je kažnjavati one koji inzistiraju na pravovjernom tumačenju te enciklike i svih papinskih magisterijalnih dokumenata”.

Njemački kardinal napominje koja je ispravna uloga Pape kao čuvara vjere: „Magisterij biskupa i Pape podređen je Riječi Božjoj u Svetom pismu i Tradiciji, i služi Bogu. Nije nimalo katolički reći da Papa kao pojedinac izravno od Duha Svetoga prima Objavu i da je može tumačiti prema vlastitim hirovima, i da ga ostali moraju slijepo i bespogovorno slijediti”.

 

Kompletni razgovor s kardinalom Gerhardom Müllerom:

 LifeSite: Upravo je završila jesenska skupština američkih biskupa u Baltimoreu, gdje nisu smjeli glasovati o nacionalnim smjernicama u vezi s uključenošću biskupa u slučajeve seksualnog zlostavljanja (prema zapovijedi, propustom ili prikrivanjem), jer im je Vatikan naredio da to ne čine. Nove su smjernice trebale sadržavati kodeks ponašanja i nadzorno tijelo pod laičkim vodstvom trebalo je istraživati biskupe optužene za prijestupe. Mnogi katolici u Americi čekali su na konkretne korake, i sada su ogorčeni. Mislite li da je ta odluka mudra, ili mislite da su američki biskupi trebali moći sastaviti vlastite nacionalne smjernice i osnovati komisiju, kako su to ovog mjeseca učinili francuski biskupi?

Kardinal Gerhard Müller: Moramo strogo razlikovati seksualne zločine i istragu sekularnog pravosuđa, u čijim su očima svi građani jednaki (zato bi zasebni zakon za Katoličku Crkvu proturječio suvremenoj, demokratskoj pravnoj državi), od kanonskih postupaka za svećenike u kojima crkvena vlast određuje kazne za svaki prekršaj koji proturječi svećeničkom etosu.

Biskup je kanonski nadležan za svakog svećenika u svojoj biskupiji, što je u posebnim slučajevima povezano s Kongregacijom za nauk vjere u Rimu, koja djeluje pod Papinim autoritetom. Ako biskup ne poštuje svoju odgovornost, bit će odgovoran Papi. Biskupske konferencije mogu sastaviti smjernice za sprječavanje i za kanonski progon, što su biskupu vrijedni instrumenti u njegovoj biskupiji.

U ovoj kriznoj situaciji u Americi moramo jasno razmišljati. Nećemo uspjeti uz pomoć zakona linča i opće sumnjičavosti prema svim biskupima ili prema Rimu. Ne vidim rješenje u tome da sada laici preuzmu kontrolu samo zato što biskupi (kako neki smatraju) to nisu sposobni učiniti vlastitim snagama. Ne možemo nadvladati manjkavosti okrećući naglavačke hijerarhijsko-sakramentalni ustroj Crkve. Katarina Sijenska iskreno je i uporno apelirala na savjesti papa i biskupa, ali nije zauzela njihove položaje. To je razlika s obzirom na Luthera, zbog koga su i danas u kršćanstvu prisutne podjele. Bilo bi važno da Američka biskupska konferencija preuzme svoju odgovornost s nezavisnošću i autonomijom. Biskupi nisu Papini zaposlenici, podložni direktivama, niti su generali, koji duguju apsolutnu poslušnost svom zapovjedništvu. Oni zajedno s Petrovim nasljednikom, kao pastiri što ih je postavio sam Krist, nose odgovornost za sveopću Crkvu. No od Rima možemo očekivati da će služiti jedinstvu u vjeri i sakramentalnom zajedništvu. Ovo je vrijeme za blisku suradnju u prevladavanju krize, a ne za polarizaciju i kompromise, kada bi se Rim ljutio na američke biskupe, a Amerikanci bili ljuti na Rim.

LifeSite: Bitan dio rasprava tijekom skupštine Američke biskupske konferencije bio je skandal s McCarrickom, i to kako je bilo moguće da netko poput njega dođe do tako visokog položaja u Katoličkoj Crkvi u SAD-u i da ima toliko utjecaja u Rimu. Što vi mislite o slučaju McCarrick, i što bi Crkva trebala naučiti iz činjenice da je mreža šutnje okruživala čovjeka koji je tolike godine prkosio crkvenim zakonima prakticirajući homoseksualnost, zavodeći sjemeništarce koji su ovisili o njemu i navodeći ih na grijeh, i što je najgore, zlostavljajući maloljetnike?

Müller: Ne poznajem ga i želim se suzdržati od ikakvih osuda. Nadam se da će uskoro doći do kanonskog procesa u Kongregaciji za nauk vjere, čime bi se rasvijetlili seksualni zločini počinjeni s mladim sjemeništarcima. Dok sam bio pročelnik Kongregacije (2012. – 2017.), nitko mi nije govorio o tom problemu, vjerojatno jer su se bojali da će moja reakcija biti prestroga. To što je McCarrick zajedno sa svojim klanom i homoseksualnom mrežom mogao na način sličan mafiji u Crkvu unijeti toliki kaos povezano je s podcjenjivanjem moralne izopačenosti homoseksualnih činova između odraslih osoba. Kad se u Rimu čulo glasine, trebalo je istražiti stvar, provjeriti istinitost optužbi, i ne promaknuti McCarricka na važan položaj nadbiskupa glavnog američkoga grada, i ne imenovati ga kardinalom Svete Rimske Crkve. Čak i kad je već nekima plaćeno da šute, i kad su otkriveni njegovi seksualni zločini s mladićima, svaka se razumna osoba pita kako takav čovjek može biti Papin savjetnik za biskupska imenovanja. Ne znam je li to sve istina, ali sve se mora pojasniti. Da najamnik pomaže u potrazi za dobrim pastirima Božjeg stada – to nitko ne može razumjeti. U tom slučaju potrebno je javno objašnjenje tih događaja i osobnih veza, kao i pitanje koliko su uključene crkvene vlasti znale na svakom koraku. Takvo objašnjenje trebalo bi sadržavati i priznanje pogrešne procjene osoba i situacija.

LifeSite: Jeste li kroz proteklih pet godina svjedočili slučajevima gdje je tadašnji kardinal McCarrick dobivao značajan utjecaj ili posebne zadatke od Pape ili od Vatikana?

Müller: Kao što sam rekao, nisam imao saznanja o tome. Rečeno je da je Kongregacija odgovorna samo za seksualno zlostavljanje maloljetnika, a ne i odraslih – kao da seksualni prekršaji što ih je neki svećenik počinio s drugim svećenikom ili s laikom nisu teška povreda vjere i svetosti sakramenata. Mnogo sam puta naglasio da se homoseksualno ponašanje svećenika ne smije tolerirati, i da se seksualni moral Crkve ne smije relativizirati zato što svijet prihvaća homoseksualnost. Mora se razlikovati grešno ponašanje u pojedinačnom slučaju – zločin – i život proveden u grešnom stanju.

LifeSite: Jedan od problema sa slučajem McCarrick je da je već 2005. i 2007. bilo pravnih nagodbi s nekima od žrtava, a nadbiskupija Newarka – kojoj je tada na čelu bio nadbiskup John J. Myers – nije o tome informirala ni javnost niti svoje svećenike. Tako je nadbiskup Myers uskratio ključne informacije za one koji su i dalje radili s McCarrickom ili mu vjerovali. Tako je postupio i kardinal Joseph Tobin kad je u siječnju 2017. postao nadbiskup Newarka. Koliko znam, ni Myers niti Tobin nisu objavili ispriku zbog toga propusta i zbog toga što su iznevjerili povjerenje svojih svećenika. Mislite li da je Nadbiskupija trebala iznijeti u javnost činjenice o tim nagodbama, s obzirom na to da je američka Povelja iz Dallasa iz 2002. pozivala na više transparentnosti?

Müller: Prije se pretpostavljalo da se tako teški slučajevi mogu riješiti tiho i nenametljivo, no tada je prekršitelj mogao nastaviti zloupotrebljavati povjerenje svoga biskupa. U današnjoj situaciji katolici i javnost imaju moralno pravo na objavljivanje takvih događaja. Tu se ne radi o optuživanju, nego o učenju iz pogrešaka.

LifeSite: Može li se takav moralni problem riješiti postavljanjem novih smjernica, ili nam je u Crkvi potrebno dublje obraćenje – obraćenje srdaca?

Müller: Korijen cijele ove krize je u sekularizaciji Crkve i svođenju svećenika na ulogu običnog službenika. Tako se ateizam proširio u Crkvi. Prema tom zloduhu, Objava o vjeri i moralu prilagođava se svijetu bez Boga, i tako više ne ometa život prema čovjekovim požudama i potrebama. Za samo oko 5% počinitelja je procijenjeno da su patološki pedofili, dok su ostali pogazili šestu Božju zapovijed iz vlastite nemoralnosti, i tako su huleći prkosili svetoj volji Božjoj.

LifeSite: Što mislite o ideji donošenja novog crkvenog zakona, koji za svećenike zlostavljače predlaže izopćenje?

Müller: Izopćenje je prisilna kazna, i mora se odmah ukloniti ako se prekršitelj pokaje. No u slučaju ozbiljnog zlostavljanja i drugih prekršaja protiv vjere i jedinstva Crkve može se počinitelja trajno otpustiti iz svećeničkog staleža – trajno mu zabraniti da djeluje kao svećenik.

LifeSite: Kodeks kanonskog prava iz 1917. sadržavao je jasne kazne za svećenike zlostavljače, kao i za seksualno aktivne svećenike. U Kodeksu iz 1983. godine, koji je nejasniji i ne spominje eksplicitno homoseksualne čine, te konkretne kazne uglavnom su uklonjene. Mislite li, u svjetlu ove teške krize oko zlostavljanja, da bi se Crkva u tim slučajevima trebala vratiti strožim automatskim kaznama?

Müller: To je bila katastrofalna pogreška. Seksualni kontakti između osoba istog spola potpuno i izravno proturječe smislu i svrsi spolnosti kako je ona utemeljena u stvaranju. Oni su izraz poremećene želje i instinkta, ali i znak prekinute veze između čovjeka i njegova Stvoritelja, prekinute od čovjekova pada.

Svećenik koji živi u celibatu i oženjeni svećenik u istočnom obredu moraju biti uzori svom stadu, i moraju pružati primjer toga da otkupljenje obuhvaća i tijelo i tjelesne strasti. Smisao i svrha spolnosti nije podivljala požuda za iživljavanjem, nego tjelesno i duhovno davanje sebe u velikodušnoj ljubavi prema osobi drugog spola. To vodi do odgovornosti za obitelj i za djecu koju je Bog dao.

LifeSite: Za vrijeme nedavnog sastanka u Baltimoreu kardinal Blase Cupich izjavio je da moramo razlikovati seksualne činove s pristankom između odraslih osoba od zlostavljanja maloljetnika, želeći reći da homoseksualni odnosi svećenika s drugom odraslom osobom nisu ozbiljan problem. Kako biste vi odgovorili na takav pristup?

Müller: Može se u svemu pronalaziti razlike – i čak se smatrati velikim intelektualcem – ali ne u teškom grijehu, koji osobu isključuje iz kraljevstva Božjeg. To pogotovo ne bi smio biskup, koji je dužan ne povoditi se za trenutnim tendencijama, nego mora braniti istinu Evanđelja. Čini se da je došlo vrijeme „kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4,3-4).

LifeSite: Dok ste bili pročelnik Kongregacije za nauk vjere, nadzirali ste mnoge slučajeve svećeničkog seksualnog zlostavljanja koje je Kongregacija istraživala. Je li istina da su u većini tih slučajeva žrtve bili mladići, adolescenti?

Müller: Više od 80 % žrtava tih seksualnih prekršitelja su tinejdžeri. No iz toga se ne može zaključiti da je većina svećenika sklona homoseksualnom bludničenju, nego da je većina počinitelja u dubokoj izopačenosti svojih strasti tražila muške žrtve. Iz statistika o zločinima znamo da su većina počinitelja seksualnog zlostavljanja bliske osobe, čak i očevi. Mora se paziti da se ne generalizira na osnovi konkretnih zločina, da se ne zapletu u slogane i predrasude protiv svećenika.

LifeSite: Ako je tako – a studija njemačkih biskupa o seksualnom zlostavljanju i izvješće koledža John Jay pokazali su slične brojke – bi li se Crkva onda trebala izravnije pozabaviti problemom nazočnosti svećenika homoseksualaca?

Müller: Po mome mišljenju, ne postoje homoseksualni ljudi, ni homoseksualni svećenici. Bog je ljudsko biće stvorio kao muškarca i ženu. No postoje muškarci i žene s poremećenim strastima. Seksualnom je zajedništvu mjesto isključivo u braku između muškarca i žene. Izvan toga postoje samo bludničenje i zloraba spolnosti, bilo s osobama suprotnog spola, bilo u neprirodnom intenziviranju grijeha s osobama istoga spola. Samo onaj tko je naučio kontrolirati se ispunjava moralne preduvjete za svećeničko ređenje (v. 1 Tim 3,1-7).

LifeSite: Čini se da u Crkvi sad imamo situaciju da nema čak ni konsenzusa kojim se priznaje da homoseksualno aktivni svećenici imaju veliku ulogu u krizi oko zlostavljanja. Čak i neki vatikanski dokumenti i dalje govore o pedofiliji ili o klerikalizmu kao o glavnim problemima. Talijanski novinar Andrea Tornielli otišao je toliko daleko i ustvrdio da McCarrick nije imao homoseksualne veze, nego da se tu radilo o pokazivanju nadmoći nad drugima. Istovremeno imamo druge, poput o. Jamesa Martina, koji putuje svijetom (čak je bio pozvan na Svjetski susret obitelji u Irskoj) i promiče ideju „LGBT katolika”, i čak tvrdi da su neki sveci vjerojatno bili homoseksualci. Želim reći da je sad u Crkvi prisutna snažna tendencija umanjivanja grešne naravi istospolnih veza. Slažete li se s time? Ako se slažete, kako se to može – i treba – popraviti?

Müller: Dio je krize to što neki ne žele vidjeti prave razloge, i prikrivaju ih uz pomoć propagandnih krilatica homoseksualnog lobija. Bludničenje s tinejdžerima i s odraslima smrtni je grijeh, koji nijedna zemaljska sila ne može proglasiti moralno neutralnim. Djelo je đavla – na kojeg papa Franjo često upozorava – grijeh proglašavati dobrim. „Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti […]” (1 Tim 4,1). Uistinu je apsurdno da se crkvene vlasti odjednom koriste jakobinskim, nacističkim i komunističkim protucrkvenim borbenim sloganima protiv sakramentalno zaređenih svećenika. Svećenici imaju ovlast naviještati Evanđelje i podjeljivati sakramente milosti. Ako netko zlorabi svoje ovlasti kako bi ostvario sebične ciljeve, on nije pretjerano klerikalan, nego je antiklerikalan, jer poriče Krista koji želi djelovati po njemu. Seksualno zlostavljanje od strane svećenika zato se može nazivati antiklerikalnim. No očito je – i to može poreći samo netko tko želi biti slijep – da grijesi protiv šeste Božje zapovijedi proizlaze iz poremećenih nagnuća, i to su grijesi bludničenja, koji čovjeka isključuju iz Kraljevstva Božjega, barem onoliko dugo dok se ne pokaje i iskupi, i dok nema čvrste odluke da se takav grijeh izbjegava u budućnosti. Taj pokušaj zamućivanja i prikrivanja stvari loš je znak, znak sekularizacije Crkve. Tada čovjek razmišlja onako kako razmišlja svijet, a ne onako kako Bog to hoće.

 

 

LifeSite: Na nedavnoj Sinodi o mladima u Rimu mogao se čuti sličan ton. Radni dokument po prvi put koristi termin „LGBT”, a konačni dokument naglašava potrebu za iskazivanjem dobrodošlice homoseksualcima u Crkvu, i čak odbacuje „svaki oblik diskriminacije” protiv njih. No zar takve izjave ne potkopavaju uvriježenu praksu Crkve da ne zapošljava homoseksualce kao npr. učitelje u katoličkim školama?

Müller: LGBT ideologija utemeljena je na lažnoj antropologiji, koja poriče Boga kao Stvoritelja. Budući da je ona u načelu ateistička ili samo u vrlo maloj mjeri ima veze s kršćanskim konceptom Boga, nije joj mjesto u crkvenim dokumentima. To je primjer sve jačeg utjecaja ateizma u Crkvi, koji je odgovoran za polustoljetnu krizu Crkve. Nažalost, on ne prestaje djelovati u glavama nekih pastira-biskupa, koji u svom naivnom razmišljanju da su moderni ne prepoznaju otrov koji svakodnevno piju i kojeg daju drugima.

LifeSite: Možemo li reći da u redovima Katoličke Crkve imamo jak „gay lobi”?

Müller: Ne znam, takvi mi se ljudi ne očituju, no moguće je da im je drago što više nisam u Kongregaciji za nauk vjere, gdje sam se bavio seksualnim zločinima, posebno onima protiv tinejdžera.

LifeSite: Nedavno ste otkrili da je Papa, dok ste vi bili u Kongregaciji, osnovao komisiju koja je trebala savjetovati Kongregaciju o mogućim kaznama za svećenike zlostavljače. No ta je komisija imala blag stav prema svećenicima zlostavljačima, za razliku od vas, koji ste u ozbiljnim slučajevima (poput onoga s o. Maurom Inzolijem) tražili oduzimanje svećeničkog staleža. Isusovački je časopis America lani otkrio – onda kad ste vi smijenjeni s položaja predstojnika Kongregacije – „da je skupina kardinala zatražila od pape Franje da smijeni kardinala Müllera s toga položaja jer je on u više prigoda javno izrazio neslaganje s Papinim stavovima ili se od njih distancirao, a ti su kardinali smatrali da je to potkopavanje papinske službe i Magisterija”. Vidite li moguću poveznicu između svojih strožih standarda i stava prema svećenicima zlostavljačima i skupine kardinala bliskih Papi, koji žele blaži pristup? Ako nije tako, smatrate li ipak da ste smijenjeni zbog svoje čvrste obrane pravovjernosti?

Müller: Papin primat potkopavaju ulizice i karijeristi na papinskom dvoru – to je poznati teolog Melchior Cano rekao još u 16. stoljeću – a ne oni što kompetentno i odgovorno savjetuju Papu. Ako je istina da postoji skupina kardinala koji su me pred Papom optužili da imam iskrivljene ideje, onda je Crkva u lošem stanju. Da su to hrabri i krjeposni ljudi, govorili bi izravno sa mnom, i znali bi da ja kao biskup i kardinal trebam predstavljati nauk katoličke vjere, a ne opravdavati Papina različita osobna mišljenja. Njegova ovlast obuhvaća objavljenu vjeru Katoličke Crkve, a ne njegova osobna teološka mišljenja ili mišljenja njegovih savjetnika. Oni me mogu optuživati da Amoris Laetitia tumačim prestrogo, ali ne mogu dokazati da odstupam od katoličkog nauka. Usto, iritantno je kad se teološki neobrazovane ljude postavlja za biskupe, koji onda misle da Papi za to moraju zahvaljivati djetinjastom podčinjenošću. Mogli su pročitati moju knjigu „Papa: poslanje i mandat” (Herder Verlag; dostupna je na njemačkom i španjolskom jeziku, a prevodi se na talijanski i engleski jezik). Tada bismo mogli nastaviti raspravu na toj razini.

Magisterij biskupa i Pape podređen je Riječi Božjoj u Svetom pismu i Tradiciji, i služi Bogu. Nije nimalo katolički reći da Papa kao pojedinac izravno od Duha Svetoga prima Objavu i da je može tumačiti prema vlastitim hirovima, i da ga ostali moraju slijepo i bespogovorno slijediti. Amoris Laetitia mora biti u apsolutnom skladu s Objavom. Ne moramo mi biti u skladu s Amoris Laetitia, ponajmanje u tumačenju koje heretički proturječi Riječi Božjoj. Bila bi zloporaba vlasti kažnjavati one koji inzistiraju na pravovjernom tumačenju te enciklike i svih papinskih magisterijalnih dokumenata. Samo onaj tko je u stanju milosti može primiti Svetu pričest i od toga imati dobre plodove. Tu objavljenu istinu ne može poništiti nijedna sila na svijetu, i nijedan katolik ne smije vjerovati u suprotno ili biti prisiljen prihvatiti suprotno.

LifeSite: Dok ste bili predstojnik Kongregacije za nauk vjere, na kojim ste se poljima najviše suprotstavljali inovacijama predlaganima Crkvi? Kad se osvrnete, koji su dijelovi vašeg svjedočanstva najviše doprinijeli tome da ste smijenjeni i da su se prema vama tako ponijeli i da niste dobili nikakav drugi položaj u Vatikanu?

Müller: Nisam se suprotstavljao nijednoj inovaciji ili reformi, jer reforma znači obnova u Kristu, a ne prilagođavanje svijetu. Nije mi rečeno koji je razlog zašto nisam dobio novi mandat. To je neobično, jer Papa inače svim predstojnicima dopušta da nastave raditi. Nema razloga kojeg bih se usudio spomenuti, a da ne ispadnem smiješan. Na kraju krajeva, ne mogu reći, u potpunom proturječju papi Benediktu, da su moje teološke kvalifikacije manjkave, da nisam pravovjeran, ili da sam nemaran u procesuiranju zločina protiv vjere i u slučajevima seksualnih zločina. Zato radije šutim i puštam lijevim liberalnim medijima da se nabacuju zlobnim komentarima i likovanjem.

LifeSite: Neki komentatori sad uspoređuju vaše smjenjivanje s važnog položaja u Vatikanu – što sigurno ima veze s vašim pristojnim otporom prema Amoris Laetitia – s blagim pristupom što su ga dobili neki poput bivšeg kardinala McCarricka. Njemu još nije oduzet svećenički stalež, bez obzira na njegovo zločinačko ponašanje. Čini se da se neke koji nastoje sačuvati katolički nauk o braku i obitelji kakav se oduvijek naučavao gura u stranu, a prema onima koji se zalažu za inovacije na tom polju morala blago se postupa, ili ih se čak i promiče – kao na primjer kardinala Cupicha i o. Jamesa Martina. Biste li to prokomentirali?

Müller: Svatko može promišljati o kriterijima prema kojima se neke promiče i štiti, a protiv drugih se bori i eliminira ih se.

LifeSite: U kontekstu onoga što djeluje poput omalovažavanja pravovjernog klera i promicanja onoga progresivnoga, o. Ansgar Wucherpfennig SJ upravo je od Vatikana dobio dopuštenje da se vrati na svoj položaj rektora isusovačkog fakulteta u Frankfurtu, bez obzira na činjenicu da se zalaže za zaređivanje žena i blagoslivljanje homoseksualnih parova. Od njega čak traže i da objavljuje članke o tim temama. Kako biste prokomentirali razvoj te situacije?

Müller: To je primjer kako autoritet Rimske Crkve potkopava sam sebe i kako se jasno stručno znanje Kongregacije za nauk vjere odguruje u stranu. Ako taj svećenik blagoslove homoseksualnih veza naziva rezultatom daljnjih promjena nauka, oko kojih se on nastavlja truditi, to nije ništa doli prisutnost ateizma u kršćanstvu. On ne poriče teoretski postojanje Boga, nego poriče Boga kao izvor morala, predstavljajući nešto što je pred Bogom grijeh kao blagoslov.

To što primatelj sakramenta svećeničkog reda mora biti muškog spola nije rezultat kulturnih okolnosti ili propisanog, ali promjenjivog crkvenog zakonodavstva, nego se temelji na naravi tog sakramenta i njegovog božanskog ustanovljenja, baš kao što narav sakramenta braka zahtijeva razliku između dvaju spolova.

LifeSite: Na temelju vaših promišljanja, mislite li da se Crkva približava tome da ima dovoljnu i dosljednu kontrolu nad krizom oko zlostavljanja, i da je pronašla prava rješenja? Što mislite, što je najveća zapreka konkretnom poboljšanju? Kako Crkva može vratiti povjerenje katoličkih obitelji?

Müller: Cijela Crkva, sa svojim svećenicima i biskupima, mora više udovoljavati Bogu nego čovjeku. Poslušnost u vjeri je naše spasenje.

 

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor