Budući povjesničari kršćanstva možda će 20. stoljeće opisivati kao doba ekumenizma, a neki su ga već tako označili. No moderni ekumenski pokret gotovo je posve zakazao u ostvarenju svog najvažnijeg cilja: ponovnog ujedinjenja podijeljenih kršćanskih zajednica. Veliki ekumenski napori jedva su uspjeli napraviti pukotinu u zidovima koji sprječavaju istinski zajednički život podijeljenih kršćanskih denominacija, prije svega zajednički euharistijski život. Razumljivo je da je ostalo vrlo malo žara i energije za daljnje ekumensko djelovanje, i bilo bi pretjerano očekivati da će relativno skroman napredak posljednjih godina u sljedećem naraštaju biti udvostručen. Protestanti i katolici, Istok i Zapad – kršćani su i dalje razdvojeni, i čini se da su tom razdvojenošću uglavnom zadovoljni. Ljudima kojima je stalo do ekumenizma, naročito onima koji su tome posvetili najbolje godine svojeg crkvenog i teološkog života, to je vrlo teško prihvatiti.
Zašto je došlo do toga? Objašnjenja je mnogo, ali jedna mogućnost, vrlo jasna na stranicama Starog i Novog zavjeta, vrlo se rijetko spominje. To je lako shvatiti, jer je kršćanima, bilo da su zagovornici ili protivnici ekumenizma, strašno razmišljati o tome. Možda ekumenizam nije uspio jer je Bog napustio Crkvu – povukao od nje svoga Duha Svetoga i tako Crkvu prepustio smrti. Moramo se suočiti s užasnom mogućnošću da je ekumenizam kakav smo s toliko znanja i dobre volje prakticirali više od stoljeća zakazao jer je Bog htio da zakaže. Bog nije ravnodušan u vezi s podijeljenošću kršćana, kako misle protivnici ekumenizma. Upravo suprotno: u naglašeno milosrdnoj Božjoj providnosti smrt je jedina sudbina dovoljno dobra za svojevoljno podijeljenu Crkvu.
Jedan se pisac izravno suočio s tom mogućnošću. U knjizi „Kraj Crkve: Pneumatologija kršćanske podjele na Zapadu” (The End of the Church: A Pneumatology of Christian Division in the West, Eerdmans, 1998.), episkopalni svećenik i teolog Ephraim Radner iznio je iznimno učen i provokativan (a povremeno i zamršen) argument da kršćani ne samo razmotre, nego i prihvate da Bog namjerava srušiti podijeljenu Crkvu. Jedino je namjerno udaljavanje Duha od Crkve prikladno objašnjenje za toliko trajanje kršćanske podjele i neobično zadovoljstvo kršćana uništenjem njihova zajedničkog života. Ustrajni pokušaji modernog ekumenizma da se te podjele nadiđu donijeli su tako slabe rezultate zbog duboke i ponekad složene uključenosti u pretpostavke i logiku podijeljenosti.
Za sada možemo samo iščekivati tajanstveno razvijanje suda i milosti Trojedinoga Boga vezano za naše podjele i naše slabe pokušaje da ih nadvladamo. U međuvremenu, kako Radner ispravno tvrdi, moramo pripomoći u već započetim ekumenskim pothvatima. To je neizostavan dio odanosti koju Bog traži od nas, upravo prema „ispražnjenim svetinjama” naših zaboravljenih crkava. Poput Izraela u progonstvu, što tuguje za zapuštenim Sionom, mi ne možemo ne voljeti Crkvu, za čije propadanje nemamo okriviti koga drugoga osim sebe samih: „Ustani, smiluj se Sionu:
vrijeme je da mu se smiluješ – sada je čas! Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo,
žale ruševine njegove.” (Ps 102,14-15)
Drugdje sam ponudio detaljnu analizu i procjenu Radnerove duboke i uznemirujuće knjige (časopis Modern Theology, srpanj 2000. godine). Moja namjera ovdje nije iznositi njegove argumente, nego se pozabaviti nekima od uznemirujućih pitanja koja on navodi. Tko god zaviri u Radnerovu knjigu, brzo će vidjeti koliko je nadahnuo ova moja promišljanja. Neke od njegovih ideja isprva se mogu činiti nevjerojatnima, ali teže ih je ignorirati nego što izgleda.
Može se činiti neobičnim pretpostaviti da bilo što važno, a kamoli sama prisutnost Božja među kršćanima, ovisi o euharistijskom jedinstvu podijeljenih denominacija. I teolozi i laici ponekad žestoko dovode u pitanje ekumenske politike svojih nacionalnih crkava, i lobiraju za zadržavanje dugotrajnoga denominacijskog status quo (čemu svjedoči sukob u američkom luteranizmu zbog nedavnog dogovora za stupanje u „puno zajedništvo” s Episkopalnom Crkvom). Često se čuje argument da vjernost teološkim uvidima pojedine tradicije, njezino jedinstveno raspoznavanje srca Evanđelja, zahtijeva daljnju odvojenost od drugih crkava.
No za mnoge američke kršćane službeno sponzorirani ekumenizam nije toliko uvreda tradicionalnom denominacijskom mentalitetu koliko nebitna stvar koja stalno smeta. Prema tome gledištu, pokušaji ostvarenja kršćanskog jedinstva od vrha nadolje nadilaženjem tradicionalnih doktrinalnih preprjeka ignoriraju očitu potrebu za različitim vrstama kršćanstva, koje bi trebale zadovoljiti potrebe i ukuse različitih vrsta ljudi. Ili, što bi bilo još gore, radi se o otužnim pokušajima denominacija da zadrže nešto moći i kontrole nad životima kršćana. Na lokalnoj razini već imamo sve jedinstvo koje nam treba. Barem među protestantima, naši su članovi slobodni dolaziti u kongregacije i odlaziti iz njih kako im se sviđa, bez obzira na denominaciju. Euharistija nije zaprjeka. Većina protestantskih kongregacija ne drži mnogo do euharistije, ili prakticira otvorenu pričest, pozivajući sve krštene – a sve češće i sve prisutne, bilo da su kršteni ili ne – da sudjeluju u sakramentalnom obroku. U tehničkom nam smislu možda nedostaje zajedništvo crkvenih službenika, jer podijeljene denominacije i dalje moraju izdavati dozvole za zaređene svećenike. No to u praksi ne pričinjava veliku razliku. Možemo surađivati ili ne surađivati u onoj mjeri u kojoj to ispunjava lokalne potrebe, naročito potrebu za rastom.
Taj pogled na situaciju pomaže objasniti predatorski odnos koji se često pojavljuje među kršćanskim zajednicama u Americi. U svakom gradu, predgrađu i selu bezbroj crkava mora rasti ili umrijeti. Žestoko se natječu za članove, i stare denominacijske granice ne znače mnogo. Ako nedjeljom dođu ljudi iz susjedne crkve, malo je pastora ili voditelja-laika koji ih neće nastojati regrutirati za svoju kongregaciju. Nije važno je li denominacija njihove dotadašnje crkve drukčija ili jednaka našoj. Svaka denominacija i svaka kongregacija bore se za sebe.
U tom je okruženju otvorena pričest daleko od nedvosmislene geste ujedinjenja. Kakva god namjera stajala iza toga, poruka je često vrlo jasna: nije važno tko ste, čak i ako ste katolik. Ako želite euharistiju, mi ćemo vam je odmah dati, i nećemo ništa pitati. Izgleda da mi protestanti prakticiramo otvorenu pričest ne zato što je važno da naše kongregacije i denominacije zajedno slave euharistiju (to se rijetko događa), nego zato što je štetno za rast crkve ako ne pozivamo ljude da sudjeluju. Tu su namjere često dobre, ali otvorena pričest tako se pretvara u instrument prozelitizma. Ako je ta slobodna razmjena – i privlačenje – članova sve jedinstvo koje nam treba, tada lokalna suradnja nije riješila niti zaobišla ekumenski problem denominacijskog nejedinstva, nego ga je samo pogoršala.
Izgleda da nejedinstvo sukobljenih kongregacija proizlazi iz istog izvora kao i dugotrajno euharistijsko nejedinstvo sukobljenih denominacija: onoga što Radner naziva „proturječjem crkvene ljubavi”. To odbijanje ljubavi nije nužno ni zlobno niti sitničavo. Njegov je jedini zahtjev da ustrajno stavljamo vlastite interese iznad interesa cijeloga Kristova tijela. Ti interesi mogu biti sasvim legitimni, bilo da se radi o čistoći našeg nauka ili o rastu naše kongregacije. No kada su nam naši interesi, koliko god legitimni bili, važniji od našega jedinstva sa svim drugim članovima Kristova tijela (koliko god nas možda neki od Kristovih članova vrijeđali), onda sebe ljubimo više od njegova tijela i više od njegove glave.
Kršćanske kongregacije nisu uvijek tolerirale proturječje ljubavi tako lako kao mi danas. U ranim danima kršćanstva, krštena osoba koja bi putovala izvan svoga grada nosila bi pismo svog biskupa kako bi mogla biti primljena na euharistiju u zajednici u drugom gradu. Takva gesta pretpostavlja da sve kršćanske zajednice pripadaju jednome tijelu – Kristovom – u kojem svaki član već ima udjela. Biskupov ili pastorov posao nije krasti tuđe ovce, nego čuvati svakog člana stada do kojeg može doći. Također, članstvo u Crkvi nije se nudilo svakome tko bi se pojavio. Priprema za krštenje često je trajala nekoliko godina. Crkva je naročito poslije Konstantinova obraćenja početkom 4. stoljeća bila vrlo oprezna pri primanju novih članova.
U ovom okruženju, sama ideja da se crkve, lokalne ili denominacijske, natječu jedna s drugom za članove nije toliko žalosna koliko nerazumljiva. Ne nasrćeš na vlastito tijelo. Zar se usta trebaju natjecati s uhom oko toga tko će dobiti nogu? Naravno da ovo ne znači da u prvoj Crkvi nije bilo neslaganja i podjela – bilo ih je mnogo. No čak i kad je došlo do razdvojenih euharistija i službi – do pravog raskola – kršćani u starom svijetu osjećali su da taj neuspjeh u ljubavi prijeti samom postojanju Crkve. Klement Rimski ovako je krajem 1. stoljeća pisao Crkvi u Korintu: „Zašto među vama ima napetosti i sukoba, raskola, pa čak i ratova? Zar nemamo isti Duh milosti koji nam je dan, i isti poziv u Kristu? Zašto razdiremo i dijelimo tijelo Kristovo? Zašto dižemo pobunu protiv vlastitog tijela? Zašto dolazimo do tolike ludosti da zaboravljamo da smo udovi jedni drugih? […] Vaše podjele navele su mnoge na krivi put, dovele mnoge u sumnju, natjerale mnoge na očaj, i svima nam donijele žalost.”
Razlozi zašto prvi kršćani toliko drže do svoga jedinstva nisu skriveni – Novi zavjet ih navodi s velikom jasnoćom. Što god drugo Crkva mogla biti, ona je Kristovo tijelo, a Krist se ne može dijeliti (sjetite se Pavlova zaprepaštenog pobijanja i samih naznaka toga u 1 Kor 1,13). Jedinstvo Crkve u Kristu nije samo cilj kojem treba težiti, a još manje nemogući ideal. To je prisutna stvarnost, stvarna poput samog uskrslog Krista. U krštenju nas Duh Sveti čini članovima Crkve združujući nas u ljubavi s Kristom, a podjednako i jedne s drugima. Pavao ne zaklinje Efežane da po snazi Duha nastoje oko jedinstva kojeg u tom trenutku nemaju, nego da sačuvaju „jedinstvo Duha svezom mira” (Ef 4,3), onu vezu koja na okupu drži tijelo Kristovo (usp. Kol 3,14-15).
Ljubav i mir koje daje Duh su neodvojivi ponajprije od euharistije. „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.” (1 Kor 10,17) Ljubav koja ujedinjuje kršćane oko stola Gospodnjega nije nevidljiva veza koju možemo uspješno ili neuspješno pokazati svijetu, ali koja u svakom slučaju i dalje traje. U Novom zavjetu euharistijsko jedinstvo Crkve je posve javna i vidljiva veza. Ljubav koja se pokazuje u euharistiji Crkve doista je sredstvo po kojem će svijet povjerovati u Evanđelje i upoznati trojedinoga Boga (usp. Iv 13,35). Duh oblikuje Kristovo javno tijelo, okupljeno oko euharistije, jednostavno time što nam daje udio u njegovoj vlastitoj ljubavi. Ta ljubav je ona ista veza koja vječno sjedinjuje Duha s Kristom i obojicu s Ocem, iz koga su proizašli. Ono što vidljivo ujedinjuje Crkvu u vremenu nije ništa manje od jedine ljubavi koja vječno sjedinjuje osobe trojedinoga Boga: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.” (Iv 17,21; usp. 17,23)
Budući da smo dobili zapovijed da ostanemo u toj ljubavi, da je sačuvamo, iz toga slijedi da je možemo i odbiti, a Novi zavjet je podjednako jasan o posljedicama tog proturječja ljubavi. Kad bilo tko od nas – kongregacije, denominacije, bilo tko – nastavlja sa svojom vlastitom večerom, bez obzira na to može li večeru cijelo tijelo dijeliti i radovati se, tada „to nije blagovanje Gospodnje večere” (1 Kor 11,20). Kad održavamo svoje euharistije „ne razlikujući Tijela” – sigurno ne, u kontekstu Pavlove polemike protiv korintskog strančarenja, uskrslog tijela Kristova u euharistijskim elementima, nego tijela Crkve s kojim nas euharistija treba ujediniti – tada naše jedenje i pijenje ne navješćuje „smrt Gospodnju […] dok on ne dođe”, nego „jedemo i pijemo sud” protiv sebe samih (1 Kor 11,26-29). Uskrsli Krist nije prisutan u našim razdijeljenim euharistijama, bile one otvorene ili zatvorene. Podijeljena Crkva doista navješćuje smrt Gospodnju, ali ne smrt Gospodina koji i dalje živi i ponovno će doći – ne navješćuje Gospodinovu smrt, nego naprosto mrtvoga Gospodina. Drugim riječima, Crkva odvojenih i sukobljenih euharistija ne može svijetu otkriti evanđelje uskrsnuća. Još se jednom prisjetimo Pavlovih riječi (usp. 2 Kor 4,3), zajednica kojoj je evanđelje zastrto je zajednica koja propada, tijelo predodređeno za smrt.
Ondje gdje se proturječi ljubavi, Crkva mora propasti. No Crkva mora umrijeti i ondje gdje se proturječi istini. Nejedinstvo je zasigurno cijena, velika i tragična, koju ponekad moramo platiti za istinu evanđelja. To su tradicionalno smatrale sve strane u podjeli koja dolazi iz 16. stoljeća. Radi evanđelja morali smo prihvatiti podjelu, i ne ostati dijelom jedinstvene euharistijske zajednice, i ne nositi u nadi i ljubavi njezina neslaganja i rane koje je sama sebi nanijela. Rimokatoličanstvo, kao i različiti oblici protestantizma, drži se te pretpostavke. Pogledajmo cijelu stvar s protestantskoga gledišta.
Kakva god bila naša ekumenska orijentacija, naravno da ćemo mi protestanti inzistirati da su podjele iz 16. stoljeća bile vjerna i legitimna crkvena reakcija na zloporabe u srednjovjekovnoj Crkvi i na prijetnje evanđelju koje su one predstavljale. Neki mogu podijeljenu zapadnu Crkvu smatrati tragedijom koja se mogla izbjeći, drugi nužnošću vrijednom žaljenja, a neki (nekad prije gotovo svi) oslobođenjem koje i dalje treba slaviti. No rijetki će dovoditi u pitanje to da su u danim okolnostima reformatori odabrali najbolju dostupnu mogućnost. I rimokatolička teologija danas obično prihvaća legitimnost protesta Reformacije protiv Crkve kasnog srednjeg vijeka i njezine teologije, iako, razumljivo, ne promiče podjelu koja je uslijedila.
U obranu Reformacije može se argumentirati da je nejedinstvo podnošljivo ako je posrijedi samo evanđelje. Većina reformatora nisu inicirali podjelu, nego su je nevoljko prihvatili u kasnoj fazi procesa, nakon što je više pokušaja da se održi jedinstvo zapadne Crkve zakazalo. Može se činiti da su reformatori, prihvaćajući nejedinstvo samo radi evanđelja, smatrali javno jedinstvo Crkve onoliko vrijednim koliko to kršćani mogu. Ništa manje od evanđelja, a time i samoga Krista, ne može nas ovlastiti da prihvatimo podijeljenu Crkvu.
No kako Crkva može biti podijeljena „radi” evanđelja? Reformatori su vjerovali da sâmo evanđelje trpi žestoke napade od najmoćnijih sila u Crkvi. Pretpostavimo da su bili u pravu. Ako nam evanđelje u takvim okolnostima odobrava da utemeljimo vlastitu Crkvu, onda zapravo imamo zapovijed od Krista da razdijelimo njegovo tijelo – ono isto tijelo koje, kako uči Novi zavjet, Krist ne prezire, nego ga njeguje, hrani i ljubi do smrti (usp. Ef 5,29). Čak i skromni i ekumenski nekontroverzni prikazi legitimnosti Reformacije na kraju, Radnerovim riječima, Krista čine „samim tipom raskola”. Naravno, u 16. stoljeću i Rim je bio barem podjednako voljan rasijecati ranjeno tijelo, ponekad progonima i ubojstvima. No moramo se upitati da li nam to što smo žrtve progona doista daje pravo dijeliti Crkvu – pokazivati da nam kao i našim mučiteljima manjka ljubavi prema Crkvi.
No što je bila alternativa? Ovdje Radner opet predlaže nešto dramatično. Povijest Crkve poslije Reformacije, tvrdi on, doista predstavlja fascinantnu paradigmu toga kako reagirati na napade na evanđelje, a ne služiti se podjelama – jansenizam. Naročito poslije papinske konstitucije Unigenitus (iz 1713. godine), već izbezumljeni jansenisti bili su suočeni s problemom s kojim su se protestanti suočavali u 16. stoljeću: „Kako bismo mogli ostati vezani uz Crkvu čije je vodstvo napalo temeljne istine evanđelja?” No oni su s nelagodom odbili protestantsko rješenje. U opsežnoj literaturi koja se bavi njihovim teškoćama i traži biblijski vjeran odgovor na njih, jansenistički apelanti utvrdili su da neće biti jansenističke crkve, odvojene službe, sakramenata i kongregacija. Kada sile suprotstavljene Kristu i njegovom evanđelju djeluju u Crkvi – i naizgled njome dominiraju – radi Krista i evanđelja moramo odbiti podčiniti im se, i moramo živjeti s posljedicama. To su jansenisti činili gotovo dva stoljeća. Možemo se obraćati papinskom autoritetu i budućim koncilima, kao što su nekad činili protestanti, ali ne možemo napustiti Crkvu. Makar bili ekskomunicirani, moramo joj ostati odani. Vjeran odgovor takvom crkvenom jadu, kako su već to predlagali teolozi poput Augustina i Radberta, nije odvajanje, nego solidarnost s Kristovim ranjenim tijelom – trpjeti, kako to Radner kaže, „s Isusovim trpljenjem za Crkvu”.
Naravno da je jansenizam nestao u bespućima povijesti, a mi luterani, prezbiterijanci, metodisti, baptisti i drugi i dalje postojimo – kao i zasebna Rimokatolička Crkva, za koju se ponekad čini da još ustraje na odvojenosti. Svatko od nas mogao bi tvrditi da je naše trajno postojanje pobjeda za cilj evanđelja u svijetu, barem onakvoga kako ga tumači i brani svaka pojedina zajednica. No ako evanđelje ne odobrava podjele Kristova tijela, onda se opstanak odvojenih zajednica, koliko god strastveno svaka od njih branila kršćansku poruku u njezinoj istini i čistoći, ne može smatrati trijumfom evanđelja. Upravo suprotno, kako je Vladimir Solovjev govorio prije jednoga stoljeća: „Razlog općeg neuspjeha pothvata kršćanstva […] ne nalazi se u zaštitničkom kršćanstvu Istoka niti u aktivnom kršćanstvu Zapada, nego u njihovoj antikršćanskoj razdvojenosti.” Jansenistički je pokret s vremenom nestao samo zato što jansenisti nisu htjeli braniti evanđelje djelovanjem protiv evanđelja. U tom pristanku na ono što Radner naziva „njihovim vlastitim nestankom kao činom protesta” neki nesumnjivo vide reformatorski pokret koji nije bio dovoljno radikalan da bi ostvario vlastite ciljeve. No netko može vidjeti i volju jansenističke teologije – mnogo radikalnije u praksi od refomacijske teologije, kakva god bila njihova retorika – da sudbinu Crkve i evanđelje predaju jedino Bogu.
Povijesna i sociološka objašnjenja kršćanske podjele zasigurno mogu biti istinita i vrijedna. No kršćani žele znati što Bog ima s nejedinstvom Crkve. Na to pitanje nije lako odgovoriti. Novi zavjet opisuje mnogo sukoba među kršćanima. No tamo nema ni traga dugotrajnom denominacijskom statusu quo na Zapadu – odvojenim euharistijskim zajednicama koje (manje ili više) priznaju jedna drugu kao crkve, ali zadovoljne su nastavkom odvojenosti. Novi zavjet tako blisko povezuje Božju prisutnost i njegove namjere na svijetu sa stvaranjem jedne vidljive euharistijske zajednice da je status quo na koji smo se prilično naviknuli gotovo nerazumljiv. Nije jasno kako objasniti očitu činjenicu kršćanske podjele, ni kako razumjeti što Bog ima s time.
Jedan od Radnerovih najznačajnijih doprinosa je taj što je pokazao da postoji jasna biblijska paradigma za suočavanje s podijeljenom Crkvom i njezinom očitom sudbinom: da Božji Duh više nije s nama. Biblijski Izrael može nam poslužiti kao kao glavna prefiguracija ili tip kršćanske podjele. Biblijski Izrael svojevoljno se podijelio na sukobljena kraljevstva, i Bog ga je napustio zbog njihove neposlušnosti bez ljubavi (vidi Ez 10,1). Čak i Gospodinov ljubljeni Sion mora plakati zbog odsutnosti tješitelja (Tuž 1). Sudbina podijeljenog Izraela je progonstvo, uništenje i smrt. Zašto da podijeljena Crkva očekuje bolju sudbinu?
Promišljanje o Kristovoj muci tu misao čini još intenzivnijom. Kako kršćanski egzegeti već dugo smatraju, razapeti Isus prihvaća Božje napuštanje Izraela u koncentriranom obliku. Jednako tako, inzistiraju kršćani, sama Crkva neizbježno ima udio u Kristovoj muci. Krštenici ne mogu pobjeći od pridruživanja svojoj razapetoj glavi (vidi knjigu Hansa Ursa von Balthasara Mysterium Paschale radi suvremene inačice obiju točaka). Naravno da će točan karakter pridruženosti Crkve Kristu ovisiti o tome hoće li ona s voljom prihvatiti križ – u ljubavi nositi rane cijeloga tijela što ih je ono samo sebi nanijelo – ili će križ nositi protiv svoje volje. Tvrdoglavo fragmentirana Crkva ne može pobjeći od križa, a još manje može od svoje razapete glave očekivati oproštenje svojih podjela. Poput podijeljenoga Izraela i njegovog od Boga napuštenog izraelskoga Gospodina, Crkva umjesto toga treba očekivati smrt i grob.
Biblijska figura podijeljenog Izraela može nam tako pomoći donekle razumjeti kako kršćanska podjela može biti obuhvaćena sudom i milošću Boga koji podjelu ni na koji način ne želi i ne tolerira, i čija je svrha u svijetu suprotnost onoga što je Crkva postala. Može nam pomoći razumjeti i zašto tako malo kršćana uopće briga za to što je Crkva podijeljena. Razdorno proturječje crkvene ljubavi je grijeh, i to bi trebalo voditi do pokajanja. No podijeljeni Izrael pokazao se nesposobnim za pokajanje, ne što mu je nedostajalo prigoda, nego zato što je izgubio duhovne resurse da se posrami vlastitoga grijeha. „Oni više ne znaju što je stid, ne umiju se više crvenjeti”, kaže Jr 6,15. Čak i u progonstvu Izrael može samo čekati pokajanje koje će tek doći, kada novi život konačno omogući da suze tuge zbog grijehâ očevâ slobodno poteku (usp. Ezr 9-10 i Neh 8-9). Izgleda da je tako i s podijeljenom Crkvom. Naše kongregacije rastu, a naše denominacije dovoljno često cvjetaju. Zašto bismo trošili mnogo vremena i novca na ekumenizam, i brinuli se da će Crkva umrijeti?
To odbijanje pokajanja može objasniti zašto je za moderni ekumenizam, usprkos velikom trudu i najboljim namjerama, teško izbjeći sudioništvo u destruktivnoj logici podjele. Kršćansko jedinstvo, znaju ekumenski teolozi, mora se dogoditi razmjenom darova, gdje svaka denominacija pomaže potrebitosti i manjku kod druge radi ranjene cjeline. No održanje te vizije u praksi se pokazalo nemogućim. Svaka od podijeljenih denominacija uvjerena je da ima sve što joj treba kako bi bila Kristova odana Crkva. Nema šanse da se ijedna denominacija pokaje, da prizna svoju potrebu za drugom. Ekumenski dijalog nema druge mogućnosti nego da prihvati, iako ponekad nevoljko, samodostatnost bez pokajanja na svim stranama. No kada denominacije pristupaju jedna drugoj s pretpostavkom samodostatnosti, a ne s pretpostavkom obostrane potrebitosti i manjka, naravno da neće vidjeti nikakvu potrebu za darovima one druge, i osjećat će se slobodnima da ih prezru. Nije ni čudo je toliko ekumenskog napora postiglo tako malo što se tiče stvarnoga jedinstva.
Ovom poistovjećivanju podijeljene Crkve s podijeljenim Izraelom prigovorit će se da je situacija Božjeg naroda drukčija poslije Krista. Crkva ne može biti napuštena kako je Izrael bio napušten, ne može umrijeti kako je bio umro Izrael. Možemo na trenutak zanemariti prizvuke namjere izguravanja s kojima se ova tvrdnja često iznosi. U svakom slučaju, Crkva ima Kristovo obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Rečeno jezikom moje vlastite, luteranske tradicije: „Jedna i sveta Crkva ostat će zauvijek”, čak i ako tu Crkvu nekad bude teško locirati. Da bi Bog mogao Crkvu predati smrti, da Duha i uskrsloga Krista više nema u našim podijeljenim euharistijama – takve se misli čine posve suprotnima opravdanom uvjerenju kršćana da ih ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu (Rim 8,39).
Budimo sigurni, grob nije posljednja riječ o raspetom Isusu, niti su progonstvo i uništenje posljednja riječ o podijeljenom Izraelu. Prisjetimo se da se, nakon što su svi oni koji su živjeli u podjeli pomrli u progonstvu, ostatak Izraela vratio na Sion da tamo iznova započne život Božjeg naroda. I mi možemo očekivati da će jednoga dana iz sasušenih grana podijeljene Crkve doći novi naraštaj, i okupiti se u jedinstvu i ljubavi oko stola Gospodnjega, kako su to nekad činili naši preci. Naravno, svaka od podijeljenih denominacija odavno sebe smatra vjernim ostatkom, a ostatak podijeljene Crkve granama koje treba spaliti. No to je pogrješno shvaćanje smisla u kojem je Izrael prefiguracija Crkve. Vjerni ostatak odlazi u progonstvo zajedno s nevjernima – sjetite se Jeremije – i jedni i drugi umiru u stranoj zemlji, bez pjesme Gospodnje na svojim usnama. Smrt podijeljene Crkve i dalje je pred nama, samo ju je teško raspoznati. Ne možemo znati kako će se dogoditi, ali možemo očekivati da će svi članovi Crkve dijeliti istu sudbinu, od onih najpredanijih ekumenizmu do najžešćih protivnika ekumenizma. Još manje možemo znati kakav će oblik imati novi život Crkve, ali možemo se nadati da će Crkva oživjeti, da će joj Bog dati novi život. Isusovo uskrsnuće ne daje nam pravo misliti da Crkva ne može nikad umrijeti, nego samo da smrt neće biti biti posljednja riječ o njoj.
To da je uskrsli Krist možda odsutan iz Crkve, kako sam ovdje dao naslutiti, nije isto kao da je Krist posve odsutan. Kako ekumenska teologija s pravom tvrdi, postoji trajno jedinstvo Crkve usred svih njezinih podjela. To nije euharistijsko jedinstvo, jer su tamo prisutne podjele. No drugi sakrament, krštenje, sjedinjuje zaraćene članove Kristova tijela s njihovom glavom. Združuje mu one koji odbijaju združiti se jedni s drugima. Tako je Krist, s kojim krštenje sjedinjuje kršćane, doista prisutan u Crkvi, čak i danas.
Podijeljene kršćane ova misao možda ne bi smjela previše tješiti. Kako uči Novi zavjet, kršćanstvo nas sada sjedinjuje s Kristom u smrti (usp. Rim 6,5). Uskrsnuće koje nam obećava još je u budućnosti. U krštenju svojevoljno podijeljena Crkva ostaje sjedinjena s Kristom, ali s mrtvim Kristom, skinutim s križa i spremnim za grob. U tom neočekivanom smislu to je doista jedna Crkva. No kršteničko jedinstvo podijeljene Crkve nije temelj na kojem ona može ponovno izgraditi svoje izgubljeno euharistijsko jedinstvo, stalno napredujući. Stvarno jedinstvo podijeljene Crkve – njezina sjedinjenost s jedinim Kristom u njegovoj smrti – obilježava je za smrt. Smrt Crkve neće doći točno iz Kristove odsutnosti, nego iz karakterističnog načina na koji je namjerno podijeljeno tijelo sjedinjeno s njim. Kao što sam Krist upravo u grobnici nije mogao biti bez ljubavi Božje, tako podijeljena Crkva ne može biti rastavljena od te ljubavi, čak i u svojoj predstojećoj smrti.
Koliko god mogli učiti iz prošlosti, ne možemo je promijeniti. Možemo žaliti što nijedna strana u sukobima u 16. stoljeću nije prihvatila teret jedinstva koji su jansenisti kasnije bili voljni nositi. Upravo zato što to nisu prihvatili, naša je situacija drukčija od situacije jansenista. Oni su mogli podnositi tu bol Crkve iznutra, i prihvatiti smrt svoga vlastitog čina protesta kao cijenu jedinstva u Kristu. Mi smo već podijeljeni, i čini se da nema lijeka, jer smo se pokazali gotovo posve nemoćnima promijeniti čak i sadašnjost – pobjeći od strašne baštine podjele. Tako će naša smrt izgledati drukčije od smrti jansenista.
Što da činimo? Možda, poput Izraela koji uzdiše pod proročkom riječi osude, možemo samo štovati Gospodina kako nam je zapovjeđeno, pokoravati mu se, i u strahu i nadi čekati da vidimo što on misli o našem uništenom crkvenom životu. To ne znači da Crkva nema poziv, da nema što ponuditi svijetu. Svojom će vlastitom smrću otkriti Raspetoga svijetu, i onkraj toga, na način nama nedokučiv, njezin će novi život otkriti Uskrsloga. Predstojeća smrt Crkve ne mora značiti propast kršćanstva na Zapadu, nego to da je Crkvino prihvaćanje svoje smrti njezina jedina nada za život. Ljubav slugu Božjih prema ruševinama u kojima se Crkva nalazi (a sami smo je porušili) neće biti uzalud. Kako stoji u psalmu 102: „Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokaže u slavi svojoj.”
Prijevod: Ana Naletilić