Kao što smo već vidjeli pri našem raspravljanju o Pavlovom popisu karizama, Pavao nigdje ne govori o »daru ozdravljanja« niti govori o bilo kojem pojedincu kao »ozdravljaču«. Pavao spominje ozdravljanja tri puta u 1 Korinćanima 12 (rr. 9, 28, 30), I svaki put upotrebljava izraz charismata iamaton, što znači »karizme ozdravljanja.« Ustrajno upotrebljavanje ovog izraza sugerira nam da Pavao promatra svako ozdravljenje kao karizmu, ili dar milosti (milosni dar). Ali njegova tvrdnja: »Jednom se daju karizme ozdravljenja«, i njegovo pitanje »Zar svi mogu imati darove (karizme) ozdravljanja?« sugerira nam, da kada Pavao govori o onima koji »imaju karizme ozdravljanja«, da on ne misli na ljude koji su ozdravljeni, nego na one koji su na neki način uključeni u ozdravljanje drugih. Pavlov način govorenja o ovom uključuje i to, da on ne gleda to kao habitualni (trajni) »dar liječenja«; s druge strane on sugerira da su određeni pojedinci upotrebljeni s nekom učestalošću kao kanali ili sredstva ozdravljanja koja se događaju. Ako je tako, onda izgleda opravdanim govoriti o tim osobama kao onima koji imaju službu dara ozdravljanja za druge ljude.
Stvarno, takvo je služenje bilo jako važni dio cjelovitog Isusovog služenja, a također i služenja učenika. Pogledajmo ukratko što nam o tom govori Novi zavjet.
Isusova služba ozdravljanja i služba ozdravljanja njegovih učenika
Da bismo utvrdili kako je važnu ulogu u javnom životu Isusovu igralo ozdravljenje, bit će dovoljno jednostavno navesti nekoliko odlomaka u kojima evanđelisti sažimlju djelovanje Isusovo u nekoliko redaka. Dva takva sažetka nalazimo kod Mateja:
»Isus je obilazio po svoj Galileji učeći u tamošnjim sinagogama, propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu te ozdravljajući svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu. Tada se pronese glas o njemu po svoj Siriji pa su dovodili k njemu sve koje je mučila kakva nevolja, razne bolesnike i patnike, opsjednute, mjesečare i uzete, a on ih je ozdravljao.« (Mt 4, 23-24).
»Tako je Isus obilazio sve gradove i sela. Učio je u tamošnjim sinagogama, propovijedao Radosnu vijest o Kraljevstvu i liječio svaku slabost i bolest.« (Mt 9, 35)
Marko nam zorno opisuje ozdravljenja koja je Isus učinio:
»Kad su izišli iz lađice, odmah oni koji ga prepoznaše oblete cio onaj kraj i počnu donositi bolesnike na posteljama tamo gdje su čuli da se nalazi. I gdje god bi ušao u sela, u gradove, u zaseoke, postavljali bi bolesnike na trgove i molili da se dotaknu barem skuta njegova ogrtača. I svi koji bi ga se doticali ozdravljali su.« (Mk 6, 54-56).
Luka ima sličan odlomak u svojem uvodu u govor o blaženstvima:
»Zatim siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni. Tu je bio i velik broj učenika njegovih i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz tirskog i sidonskog primorja, koji dođoše da ga čuju i da se izliječe od svojih bolesti. ozdravljali su i oni koje su mučili nečisti duhovi. Sve je mnoštvo tražilo da ga se dotakne, jer je iz njega izlazila sila koja je liječila sve.« (Lk 6, 17-19).
Sudeći po izvještajima o Isusovu javnom životu, kako nam ih donašaju evanđelja, ne može se nijekati da je ozdravljanje bolesnih imalo isto tako važnu ulogu u njegovoj službi, kao što je to imalo poučavanje i pripovijedanje.
Nadalje, kada je Isus poslao svoje apostole da propovijedaju evanđelje Kraljevstva, s njima je podijelio ne samo svoju službu propovijedanja, nego jednako tako i službu ozdravljanja. To nalazimo kod svih triju sinoptika:
»Poslije toga pozove k sebi učenike te im dade vlast da mogu izgoniti nečiste duhove i liječiti od svake bolesti i svake slabosti…
Tu dvanaestoricu posla Isus i naredi im: »Ne idite k poganima, ne ulazite ni u jedan samarijski grad! Nego idite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!« (Mt 10, 1.5 – 8)
»Tada pozva k sebi Dvanaestoricu pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima… Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.« (Mk 6, 7.12-13)
»Jednom pozva k sebi Dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlim duhovima i da liječe bolesne. Zatim ih posla da navješćuju kraljevstvo Božje i da ozdravljaju bolesnike… Oni krenuše te idući po selima navješćivahu Radosnu vijest i svuda ozdravljahu bolesnike. « (Lk 9, 1-2.6)
»U koji god grad uđete te vas prime, jedite što stave pred vas! Ozdravljajte bolesnike u njemu i narodu kažite: ‘Približi se k vama kraljevstvo Božje!’ « (Lk 10, 8-9)
U Djelima apostolskim Luka nastoji povući usporedbu između službe ozdravljanja koju vrši Petar, heroj prvog dijela Djela apostolskih, s onom Pavlovom, koji je heroj drugog dijela. Tako Petar ozdravlja hromog u predvorju Hrama (Dj 3, 6-7), a Pavao slično ozdravlja hromog u Listri (Dj 14, 9-10). Petar je ozdravio mnoge bolesne, čak i sjenom svojom (Dj 5, 15-16); također su mnogi ozdravljeni od Pavla, čak upotrebom odjeće koja se dodirnula njegova tijela (19, 11). Petar je povratio u život mrtvu ženu (9, 40), a Pavao je oživio mladića koji je pao s prozora (20, 10).
I drugi su uz apostole posjedovali službu ozdravljanja. Tako čitamo o znakovima koji su pratili Filipovo propovijedanje u Samariji:
»Narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio. Nečisti su duhovi, naime izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi ozdraviše. I nastade velika radost u onome gradu.« (Dj 8, 6-8)
Najvjerojatnije »velika čudesa i znamenja« koje je Stjepan činio (Dj 6,8), uključivali su također ozdravljanje bolesnih.
Iz posl. Jakovljeve (5, 14-16) saznajemo da je moljenje nad bolesnima i njihovo mazanje u ime Gospodnje bilo dio službe starješina u iščekivanju da »bi molitva učinjena s vjerom spasila bolesnika i da bi ga Gospodin podigao«. Jednako su i svi vjernici potaknuti: »Molite jedan za drugoga da ozdravite«.
Već sam naveo odlomak iz spisa sv.Irineja koji kaže sa su darovi ozdravljanja bili stvar iskustva u Crkvi koncem drugog stoljeća. Govoreći o različitim darovima koji su darovani Crkvi, svjedoči: »Neki ozdravljaju bolesne polažući na njih svoje ruke i oni postaju zdravi«.
U petom stoljeću sv. Augustin daje dirljivo svjedočanstvo za ozdravljenja izvanredne naravi koja se događala kao odgovor na molitvu. U jednom ranijem spisu on je izrazio mišljenje da je prošlo vrijeme čudesa, ali poslije višegodišnjeg pastoralnog iskustva, kao biskup Hipona, povukao je svoju raniju tvrdnju i posvjedočio da se u njegovoj biskupiji kroz vrijeme od dvije godine zbilo gotovo sedamdeset dobro utvrđenih čudesnih ozdravljenja. (Retractiones 12, 7; 13, 5.) On piše:
»Stvarno, kada bih sakupio samo čudesna ozdravljenja, a ispustio druga, i kada bih iznio samo što je učinio ovaj jedan mučenik, slavni sv. Stjepan, i kada bih se ograničio na ono što se dogodilo ovdje u Hiponu i Calami, ja bih trebao ispisati više svezaka pa i onda kada ne bih iznio ništa više nego one slučajeve koji se službeno spominju i svjedoče javnim čitanjem u crkvama. Ovo spominjanje i svjedočenje, u stvari je ono što sam odlučio učiniti, pošto sam se jednom uvjerio kako se mnogo čudesa događa u naše dane i koja su tako slična onim starima i kako bi bilo pogrešno dopustiti da spomen na ove divote Božje moći nestane iz našeg naroda. Tek su dvije godine da je u Hiponu započelo sakupljanje uspomena i već je, dok ovo pišem, gotovo sedamdeset utvrđenih čudesa. Sigurno znadem i za mnoga druga koja se službeno ne spominju«. (De Civitate Dei 22, 8.)
Nije moja nakana čak ni pokušati skicirati povijst kršćanskog iskustva ozdravljanja koje je odgovor na molitvu. Dovoljno je, za moj cilj, znati da je katolička predaja uvijek vjerovala, da Bog, kao odgovor na molitvu može, a toliko puta i daje, ozdravljenje koje nadilazi svako očekivanje. Ova je vjera potvrđena iskustvom takvih ozdravljenja u svakom razdoblju crkvene povijesti. Istina je, da je tijekom stoljeća, molitva za ozdravljenje i vjera koja očekuje da će takva molitva biti uslišana, bila usko, ako ne i isključivo, povezana sa zazivanjem svetaca, sa čašćenjem njihovih relikvija i sa hodočašćima u svetišta gdje se čuvaju relikvije ili gdje su se zbila ukazanja. U odlomku koji smo upravo naveli iz sv. Augustina, vidimo da je to bio već slučaj u petom stoljeću, kada je cvala pobožnost prema mučenicima.
Nažalost, tokom stoljeća postepeno se gubilo pravo značenje bolesničkog pomazanja i počelo ga se na kraju promatrati kao »posljednji sakrament« koji se daje da se duša pripravi na smrt i sud, a ne kao sakrament ozdravljenja i tijela i duše. Kao posljedica toga ovo se pomazanje dijelilo bez pouzdanja da će »molitva vjere spasiti bolesnika« ili da će »ga Gospodin podići« iz njegove bolesti. (Jak 5, 15.) Liturgijska obnova naših dana, međutim, ponovno je uspostavila pravo značenje sakramenta bolesničkog pomazanja i, nadati se je, da će iskustvo ozdravljenja postignuto preko ovog sakramenta, ojačati vjeru katolika u njegovu djelotvornost kao sredstva Božje moći za ozdravljenje bolesnika.
Posljednjeg desetljeća, vjera mnogih katolika i u van-sakramentalnu molitvu za o probuđena je njihovim sudjelovanjem u karizmatskoj obnovi. Molitva za ozdravljenje sigurno je jedna od najznačajnijih aktivnosti svake neo-pentekostalne molitvene grupe. Za vrijeme molitvenih sastanaka, obično, jedan dio sastanka rezerviran je za zagovorničku molitvu, koja gotovo uvijek uključuje molitve za ozdravljenje bolesnika. Poslije molitvenog sastanka, ili u neko drugo vrijeme, većina molitvenih grupa pruža mogućnost onima koji osjećaju potrebu za produženom i osobnom molitvom, da im pomognu članovi grupe koji imaju dokazani posebni dar molitve nad osobama. To jako često uključuje molitvu za ozdravljenje, duševno ili tjelesno. Mnoge osobe, među onima koji sudjeluju u ovim molitvenim grupama, nauče kako je korisno za bolesnike moliti s njima i na taj način pomoći im da i sami mole.
Najznačajnije u molitvi za bolesnike u karizmatskoj obnovi je živa vjera u Božju moć da može ozdraviti sve naše bolesti, bilo tjelesne bilo duševne, bilo da se smatraju izlječivima ili neizlječivima. Ova vjera obično nije plod teološkog razmišljanja, nego jednog iskustva: bilo iskustvo drugih, koje oni iznose na molitvenim sastancima i kroz literaturu obnove, bilo, u mnogo slučajeva, kao plod osobnog iskustva utemeljenog na činjenici da su bili ozdravljeni ili što su bili prisutni pri ozdravljenju drugih.
Na temelju općenitog iskustva znamo da molitva za bolesne ne bude uvijek uslišana, niti uvijek završava izvanrednim ozdravljenjem. S druge strane, ima brojnih tjelesnih ozdravljenja, dapače i izvanrednih, koja se događaju pošto se molilo nad bolesnom osobom, da bude i jačaju u mnogim kršćanima vjeru u Božju moć ozdravljanja, i u njegovu želju da to čini kao odgovor na molitve vjernika.
U slučaju nekih članova uključenih u karizmatsku obnovu, opetovano iskustvo prisustvovanja izvanrednim ozdravljenima koja su se zbila dok su se oni molili nad dotičnom osobom, dovelo ih je da shvate da ih Bog na poseban način zove u službu za bolesnike. To su oni vjernici koji po Pavlovoj terminologiji »imaju karizme ozdravljanja« (usp. 1 Kor 12,30). Ovdje postoji jedna sličnost s darom proroštva. Kao što smo već vidjeli, postoji proroštvo zajednice (congregational prophecy) kod kojega svaki član zajednice može biti nadahnut da govori, a postoji i proročki poziv po kojemu je osoba posebno pozvana da bude glasnik Božje riječi njegovom narodu. Slično tome postoje ozdravljenja koja se događaju prigodice kao odgovor na molitve grupe ili nekog njezinog člana, a postoji i trajna služba ozdravljanja koja se vrši po službi nekih pojedinaca s takvom učestalošću da postaje očitim da je to njihov posebni dar i poziv od Boga. Odatle se može izvesti i druga analogija: kao što poziv proroka ne daje trajno prisutnu tj. habitualnu moć proricanja (prorok, naime, mora čekati da mu se očituje Božja riječ), tako niti služba darova ozdravljanja ne daje trajno prisutnu (habitualnu) moć ozdravljanja ljudi (Bog je naime onaj koji ozdravlja, makar on i izabere nekoga da preko njegove službe očituje svoju moć). To je razlog, po mojem sudu, zašto je pogrešno o tim osobama govoriti kao »ozdravljačima« (»healers«) – izraz koji, kako smo vidjeli, sv.Pavao nije nikad upotrijebio. S druge strane, iz
Pavlova pitanja: »Zar svi mogu imati darove ozdravljanja?« slijedi da samo neki pojedinci imaju tu službu u Pavlovim zajednicama. (1 Kor 12, 30.)
Činjenica da su oni od Boga pozvani na službu darova ozdravljanja, zadnjih je godina navela neke katolike na to, da osnuju i vode javne službe ozdravljanja pristupne svima; službe koje su sve do najnovijeg vremena običavali vršiti jedino pentekostalci i neki evangelistički protestanti. Francis Mac Nutt je bio organizirao i vodio takve službe na raznim stranama svijeta, pomognut ekipom katoličkih redovnika, redovnica i laika, koji su također obdareni za ovu vrstu služenja. (The Power to Heal, Ave Maria, Nôtre Dame, 1977, p. 9-10.)
Neke od ovih katoličkih služba služenja sličili su onima Kathryn Kuhlman i drugih evangelističkih službenika, naročito po tome što su bile obilježene fenomenom što je poznat kao »biti zahvaćen Duhom« (»slain in the Spirit«). (O tom vidi G. Maloney, S. J., »How to Understand and Evaluate ‘Slaying in the Spirit«, Crux, Nov 1. 1976, p. 1-8.) Taj fenomen bi se mogao opisati ovako: kad se moli za neke osobe, uz polaganje ruku, može se dogoditi da dotični padnu na tlo i često ostanu kroz neko vrijeme u jednoj vrsti zanosa (trance), i kroz to im vrijeme, makar ne gube svijesti, pokretne i osjetne sposobnosti bivaju smanjene ili primjetno suspendirane. Mac Nutt ovo radije naziva »počivanje u Duhu« (»resting in the Spirit«). Njegovo je mišljenje, da sila Duha prodre u tu osobu s tako dubokom nutarnjom svjesnošću, da iscrpi sve snage tijela te mu ne dopusti ni na nogama stajati.
I sada, shvatljivo je da prakticiranja koja sam opisao – molitva za ozdravljenje, služba ozdravljanja, javne službe ozdravljanja »počivanje u Duhu« – nailaze na pitanja, sumnje, skepticizam, pa čak i predbacivanja sa strane mnogih katolika, pa čak i nekih koji su inače simpatizeri karizmatske obnove. Ne mislim da mogu odgovoriti na sva pitanja koja se mogu postaviti na račun karizmatskog ozdravljanja. Niti je moja nakana da pokušam opravdati sve postupke osoba uključenih u ovu službu. Svakome tko želi pročitati potpuni izvještaj i opravdanje ove službe preporučam knjige Francisa Mac Nutta. (Healing, Ave Maria, Notre Dame, 1974, i The Power to Heal)
Ono što želim učiniti u nastavku ovog poglavlja jest: iznijeti čitaču odgovore do kojih sam došao obzirom na neka pitanja o ozdravljanju, koja su se meni postavila. Moja su pitanja više teološka negoli praktična, pa će i odgovori biti slične vrsti. Znam, nakon što sam govorio o karizmatskoj obnovi pred različitim grupama ljudi, da su mi mnogi drugi postavljali ista pitanja koja su se i meni postavila. Iznašam svoje odgovore, nadajući se da će i drugima biti korisni.
Kako se ozdravljanje od bolesti odnosi prema spasenju?
Odgovor koji netko daje na ovo pitanje neminovno zavisi o tom kako netko shvaća smisao Isusove službe ozdravljanja. Nije ovdje potrebno opetovati što smo već rekli o ulozi koju je ozdravljanje imalo u cjelovitoj Isusovoj službi. Njegovu važnost svjedoči činjenica, da je gotovo polovica Markova evanđelja posvećena opisivanju više od dvadeset posebnih ozdravljenja što ih je Isus učinio.
Kada razmišljamo o značenju Isusovih ozdravljanja, važno je uočiti kako su sami evanđelisti shvatili njihovo značenje. David Stanley ovako iznosi njihovo gledanje:
Svi ih evanđelisti promatraju ne kao sredstvo publiciranja ili potvrđivanja Isusove poruke, nego kao integralni dio same njegove poruke. To znači, evanđelisti su uvjereni da ovi čini ozdravljanja imaju duboko kristološko značenje, mnogo dalekosežnije od njihova »čudesnog« značaja. (David Stanley, S. J., »Salvation and Healing«, The Way 10 (1970) 298 – 317; vidi p. 301.)
U sinoptičkim evanđeljima ozdravljanja su označena kao »čini moći« (dunameis), izraz koji naglašava njihovo značenje kao očitovanje Božje moći, i odatle njihova prikladnost, da zajedno s riječima budu smatrani kao sredstvo Isusova naviještanja dolaska kraljevstva Božjeg. Ona su predstavljena jednostavno kao radosna vijest na djelu. (Ibid., p. 303.)
Sv.Luka, više od ostalih evanđelista, naglašava povezanost između ozdravljanja i spasenja. Jedan od očitih dokaza tome je činjenica da, kad govori o jednoj osobi koju Isus ozdravlja, kaže da je »spašena«. Na primjer, u često opetovanom izrazu: »Tvoja te je vjera ozdravila« (Lk 8, 48; 17, 19; 18, 42), grčki izraz doslovno znači: »Tvoja te je vjera spasila«. Vjerojatno bi obećanje koje je Isus dao Jairu, kada su mu javili da mu je kćerka umrla, doslovno trebalo prevesti: »Samo vjeruj i ona će biti spašena« (Lk 8, 50). U svakom od ovih primjera jasno je da se povratak tjelesnog zdravlja opisuje kao spasenje.
Tipično je za Matejevo evanđelje da on gleda ozdravljanja koja je Isus činio kao ispunjenje starozavjetnih obećanja spasenja. To je posebno očito u sljedećem odlomku:
»Kada dođe Isus u Petrovu kuću, nađe mu punicu gdje leži bolesna od groznice. Uze je za ruku, i ostavi je groznica. Ona ustade i poče ga posluživati.
Kada je pala večer, dovedoše mu mnoge opsjednute. On riječju istjera duhove i sve bolesnike izliječi. Tako se ispuni riječ proroka Izaije: ‘On slabosti naše uze i ponese naše bolesti’.« (Mt 8, 14-17; usp. 53, 4)
U svjetlu odlomaka, kao što su ovi, nije čudno da u pentekostalnoj i neo-pentekostalnoj literaturi o ozdravljanju, netko katkada naiđe na tumačenja o odnosu između ozdravljenja od bolesti i spasenja, koja nastoje poistovjetiti jedno s drugim. Čuje se dokazivanje: »Isus nas je oslobodio od naših slabosti i uzeo je naše bolesti upravo kao što nas je oslobodio od naših grijeha. I kao što dobivamo oproštenje svojih grijeha činom vjere, jednako tako sve što nam treba da bismo bili ozdravljeni, jest vjera u traženju našeg ozdravljenja, koje nam je već postigao Isus Krist svojim otkupiteljskim djelom.«
Što reći na ovakvo gledanje? Smatram ga neprihvatljivim, s više razloga.
Najprije, to bi imalo strašne posljedice za svakoga tko bi takvo mišljenje prihvatio, pa kad bi obolio, ne bi bio izliječen. Znamo da Bog uistinu hoće spasenje svih ljudi i dosljedno svima nudi milost po kojoj se mogu spasiti. Ako se netko ne spasi, to je zbog njegove krivnje. i ako bi ozdravljenje od bolesti bilo integralni dio spasenja koje nam je Krist zaslužio, slijedilo bi da Bog mora htjeti ozdravljenje od bolesti na isti način kao što hoće njihovo spasenje. Stoga, kada ne bi
bolesni ozdravili, to bi moralo biti zbog njihove vlastite krivnje; činjenica da nisu ozdravili pokazala bi da nemaju vjere koja se traži za njihovo ozdravljenje. No, jasno, ovo bi nadodalo jedan nepodnosivi teret na već težak križ neozdravljene bolesti. Ne mogu vjerovati da bi pretpostavka iz koje proizlaze takve posljedice mogla biti istinita. Ali imam i dublje teološke prigovore protiv nje.
Čini mi se, da bismo mogli smatrati ozdravljenje od bolesti kao integralni dio spasenja, što nam ga je Krist zaslužio, ili da bismo mogli tražiti ozdravljenje s istim povjerenjem s kojim možemo tražiti oproštenje naših grijeha, jedino onda, ako bi jedna od dviju sljedećih pretpostavki bila istinita:
1) ako bi otkupljenje značilo povratak čovjeka u stanje izvorne pravednosti, ili 2) ako bi naše otkupljenje već bilo potpuno. Ali se ne ostvaruje ni jedna od ovih dviju pretpostavki. Promotrimo jednu za drugom.
Ako je »smrt ušla u svijet po grijehu« (usp. Rim 5, 12), čini se da mi u stanju izvorne pravednosti ne bismo bili podložni smrti, i zbog toga, pretpostavljamo, ne bismo bili podložni smrti, i zbog toga, pretpostavljamo, ne bismo bili podložni različitim uzrocima smrti, kao što je bolest. Odatle bi slijedilo da, ako otkupljenje znači povratak u stanje izvorne pravednosti, otkupljeni bi također bili slobodni i od bolesti. Međutim nije istina da otkupljenje znači povratak u stanje izvorne pravednosti. Jasni je dokaz za to činjenica da smo još podložni smrti. Oni koje je Isus ozdravljao ili čak uskrisivao iz smrti, oni su opet trebali umrijeti kao što i mi svi trebamo. Možemo promatrati velike svece i svetice koji su najpotpunije ušli u spasenje koje nam je Krist zaslužio. Njihovi nam životi očituju da su se teško morali boriti protiv napasti (što očituje da nisu bili slobodni od požude), a mnogi od njih bili su teško i kronično bolesni, od čega ih nije oslobodila njihova svetost.
Druga pretpostavka, po kojoj bi spasenje također značilo oslobođenje od bolesti, bila bi da je naše otkupljenje već potpuno. Cjelovito otkupljenje uključuje »otkupljenje tijela«, što vjerojatno uključuje uspostavu zdravlja. Ali, kako nam sv. Pavao kaže, otkupljenje našeg tijela je nešto što mi još u nadi trebamo iščekivati:
»Uistinu znamo da sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad. No, ne samo ona već i mi koji imamo prve plodove Duha, sami u sebi uzdišemo ustrajno iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela. Nadom smo naime spašeni.« (Rim 8, 22-23).
Ova će se nada ostvariti tek u posljednji dan, kada »će se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece Božje«. (Rim 8, 21)
U sadašnjem redu otkupljenja, smrt je posljednji neprijatelj koji mora biti uništen (1 Kor 15, 26) i ona će biti uništena uskrsnućem od mrtvih, kao što i Kristova pobjeda nad smrću nije bila u čudesnom silaženju s križa, nego u uskrsnuću iz smrti. U sadašnjem vremenu, prije konačnog Kristovog dolaska, smrt je još moćni neprijatelj nad kojim se još očekuje konačna Kristova pobjeda. Ali ako li smrt još ima moć nad nama, tada naše otkupljenje još nije potpuno i činjenica da smo otkupljeni i da imamo »prve plodove Duha« ne daje nam slobodu od uzroka smrti, kao što su slabost i bolest.
Kako onda trebamo shvatiti odnos između ozdravljenja i spasenja, ako ne možemo prihvatiti mišljenje da nas Krist oslobađa od naših bolesti na isti način kao što nas oslobađa od naših grijeha? Pogledajmo opet u evanđelja da vidimo kako evanđelisti tumače Isusovu službu ozdravljanja.
Najbolje je da u tom slijedim brižljivi studij Davida Stanleya o tom pitanju.
Prva točka koju treba spomenuti jest da evanđelisti smatraju ozdravljenja što ih je Isus učinio kao dio njegove borbe protiv moći zloga nad čovječanstvom.
Prema Marku, ozdravljenja što ih Isus čini znače početni izravni napad na »kraljevstvo« sotone. Isus je došao uspostaviti kraljevstvo Božje u povijesti; on mora započeti razbijajući moć sotone nad svijetom, oslobađajući ljude od ropstva »čovjeku jakome«, Sotoni. (Ibid., p. 307-308.)
Matej posve prihvaća Markovo gledanje na Isusovu službu ozdravljanja, kao na važan elemenat u njegovoj borbi za uništenje »kraljevstva« Sotone na zemlji. (Ibid. p. 311.)
Prema Luki Isus vidi u ovim ozdravljenjima početnu pobjedu nad zlom. (Ibid. p. 314)
Ovo gledanje očituje skroz biblijsko poimanje da su, naime, bolest i smrt posljedice grijeha, te stoga očituju moć koju sotona ima nad palim čovječanstvom. Jedan osvrt na ovo nalazimo u Isusovim riječima o uzetoj ženi: »A ovu Abrahamovu kćerku, koju sotona drži svezanu već osamnaest godina, nije trebalo osloboditi od ovih lanaca u subotu?!« (Lk 13, 16)
U isto vrijeme trebamo spomenuti kako je brižljivo David Stanley opisao Isusova ozdravljanja kao »početni« napad na kraljevstvo Zloga. Ozdravljenja ne sačinjavaju potpunu pobjedu nad smrću, koja pobjeda treba tek da dođe. Luka nam donosi najjasnije usmjerenje Isusovih ozdravljanja prema njegovoj budućoj pobjedi:
U Lukinim očima Isusovi »čini moći« pri ozdravljanju bolesnika poglavito su značajni kao pokazivači njegovog budućeg gospodstva u svemiru… Isusova su čudesa, prema Luki, prvotno simboli onog spasenja što ga »Gospodin« želi dati ljudima. (Ibid., p. 313-314.)
Ključ, dakle, za razumijevanje značenja Isusovih ozdravljenja stoji u činjenici što ona pokazuju buduću pobjedu nad moći koju smrt ima nad čovječanstvom. Ozdravljenja su stvarni, a ne samo konvencionalni ili proizvoljni znakovi buduće pobjede, budući da je svako ozdravljenje od bolesti stvarna, makar samo djelomična i vremenita pobjeda nad smrću. A smrt, biblijski promatrana, nije samo čin organskog života; promatrana kao posljedica grijeha, ona je očitovanje moći Sotone. Smrt je neprijateljica Božja: naime, ona je »neprijatelj koji će posljednji biti uništen« (1 Kor 15, 26).
Isusova dakle ozdravljanja »pokazatelji su njegova budućeg gospodstva u svemiru«. U međuvremenu (periodu) što stoji između uzašašća i ponovnog Isusovog dolaska (paruzije), Isus je Gospodar (Kyrios) ob desnu Oca, i Bog stavlja sve njegove neprijatelje pod njegove noge (usp. 1 Kor 15, 25). Ali Isusovo gospodstvo nije još apsolutno i bez protivnika, jer su njegovi neprijatelji još aktivni i moćni; oni neće biti posve uništeni dok on konačno ne dođe, kada »smrti više neće biti« (Otk 21, 4).
Dok traje sadašnje vrijeme, svaka je pobjeda nad smrću, pa bila djelomična i vremenita, jednako znak potpune pobjede koja treba doći. Svako ozdravljenje od bolesti znak je ovog »otkupljenja tijela« (Rim 8, 23) za kojim moramo čeznuti. Ukratko, ozdravljenje od svake bolesti kojoj smo sada podložni stvarni je simbol konačnog spasenja čitavih nas, tijela i duše, koje će se dovršiti tek našim uskrsnućem u vječnom životu.
Više toga slijedi iz ovakvog shvaćanja odnosa između ozdravljenja i spasenja. Najprije, to tumači zašto je Isus ne samo upotrijebio mnogo vremena svog javnog života ozdravljajući ljude, nego također zašto je poslao svoje učenike s moću da ozdravljaju, i zašto je u svakom razdoblju Crkve Duh Sveti nastavio dijeliti »karizme ozdravljanja«. Crkva, kao Kristovo Tijelo i Zaručnica, sudjeluje u njegovoj borbi protiv Sotone, i ozdravljanja koja su postignuta molitvom i sakramentima Crkve – znak su, kao što su bila i Kristova ozdravljanja, pobjede koju je on već ostvario nad smrću svojim vlastitim uskrsnućem, i konačne pobjede u kojoj će sudjelovati i Crkva kada »bude uništen posljednji neprijatelj, smrt« (1 Kor 15, 26).
Drugo, da bi ozdravljenje od bolesti bilo uistinu znakom spasenja, nije potrebno da svatko tko je spašen bude ujedno ozdravljen od svake bolesti koju bi mogao imati. Ozdravljenje je znak »otkupljenja našeg tijela«, ali ne znači da je otkupljenje u punini ostvareno. Ono je valjani i djelotvorni znak, čak i onda, kada mi ne možemo računati na to da će nam biti darovano u svim slučajevima.
Treba, naime, imati na pameti da ozdravljanja koja se ostvaruju kao odgovor na molitvu vjere, jesu karizme. U tom je prava narav karizama da očituju suverenu slobodu i nepredvidivo djelovanje Duga Svetoga. Duh je slobodan da izvodi takve znakove Božje moći te uskrisuje mrtve u onima i po onima koje je izabrao.
I sama Isusova ozdravljanja bila su također karizmatski znakovi. On nije (posve) odstranio bolesti koje su mučile i nastavljaju mučiti čovječanstvo: on je liječio bolesnike koje je osobno susreo u toku svoje kratke službe u omeđenoj provinciji Rimskog carstva. Njegovi su sljedbenici odnijeli njegovu poruku spasenja do kraja tada poznatog svijeta i njihovo je propovijedanje bilo popraćeno znakovima Kristova gospodstva nad moću Sotone, uključujući također i ozdravljanje bolesnih i uskrisivanje od mrtvih. Ali ni oni nisu (posve) odstranili bolesti i nemoći iz svijeta.
Shvaćajući karizmatska ozdravljenja kao znakove koji ukazuju na pobjedu nad smrću koja tek treba doći, lakše prihvaćamo činjenicu da su neki bolesnici izliječeni po molitvi a drugi nisu. Svako je naime karizmatsko ozdravljenje posve nezaslužena anticipacija »otkupljenja tijela« koje će se obistiniti u budućnosti. Budući da smo još podložni smrti, nemamo nikakva prava, pred Bogom zahtijevati da budemo oslobođeni od nekih uzroka smrti, kao što su nemoć i bolest. Karizmatsko ozdravljenje, koje Gospodin slobodno udjeljuje kada i gdje hoće kao znak svoje moći da uskrisi mrtve na vječni život, anticipira uskrsnuće tijela. Njegova suverena sloboda da izvodi takve znakove u onome koga on izabere, jednostavno nadilazi svaki zakon, po kojem bismo mi mogli proreći tko će biti izliječen po molitvi a tko ne, i na temelju čega bismo mogli spoznati, zašto je netko izliječen, a drugi nije.
Druga pobjeda nad smrću
Biti ozdravljen od bolesti po molitvi jest vrst pobjede nad smrću, ali to nije jedina vrst pobjede kojom možemo pobijediti. Na primjer, mučeništvo je uvijek bilo smatrano pobjedom ne samo nad zemaljskim tiraninom, nego i nad sotonom i njegovim kraljevstvom smrti. Smatram da je strpljivo prihvaćanje bolesti, posebno kada izgleda da je poboljšanje nemoguće, također pobjeda milosti Božje i ljudskog duha nad smrću.
Ali i ozdravljenje je pobjeda nad smrću, i to je istinito bilo u slučaju karizmatskog ozdravljenja bilo da je ono prouzročeno našim naravnim životnim snagama, potpomognutim medicinskom znanosti. Budući da je ozdravljenje kao odgovor na molitvu znak Božje moći da uskrisi mrtve, ne smijemo zaboraviti da je Bog na djelu u svakom ozdravljanju. Thomas Talley ističe to jako dobro:
»Tako sva ozdravljenja mogu biti promatrana kao Božji čin, u kojemu terapeutska sredstva ne mogu imati svog učinka bez dinamizma samog života. Medicinski zahvati su dijalog sa životnim procesima, a nisu jednostavna manipulacija interne materije. U korijenu ovog životnog procesa leži još duboko otajstvo preporađanja koje podržava i pacijenta i liječnika u poniznosti i nadi. nema liječenja a da to nije i Božje djelovanje.« (Thomas Talley, »Healing, Sacrament or Charism?« Worship (1972) 518-527; vidi p.521.)
Zaključak koji odatle slijedi jest, da sve osobe koje su uključene u liječničke pothvate i znanost (liječnici, kirurzi, bolničari, istraživači i dr.) nalazi se na Božjoj strani u borbi protiv smrti, »posljednjeg neprijatelja«, kojega Gospodin na kraju želi uništiti. Ovdje na zemlji ne možemo dostići konačnu pobjedu, ali svako ozdravljenje i svaki napredak u medicinskoj znanosti, dobivena je bitka u borbi protiv sile koja pod vlašću smrti drži čitavo čovječanstvo.
Jasno je stoga da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kada smo bolesni i da bi bilo preuzetno odbiti takvu pomoć, pod izlikom da bi to pokazivalo manjak vjere u Božju moć da nas izliječi. Nemamo, uostalom, načina da bismo u pojedinom slučaju saznali, da li Bog želi učiniti znak moći nad smrću ozdravljajući nas bez medicinskih sredstava. Odbijanje medicinske pomoći stvarno znači pokušati prisiliti Boga da nam pomogne čudom, a to nije stav prave vjere, nego pokušaj manipuliranja Boga.
Kako moliti za ozdravljenje?
Vidimo u evanđeljima da u mnogo slučajeva – ali ne u svima – Isus nastoji otkriti postoji li vjera u ljudima, prije nego li ih ozdravi. Pitanje koje je postavio dvojici slijepaca najjasnije nam očituje kakvu je vrstu vjere on tražio: »Vjerujete li da to mogu učiniti?« (Mt 9, 28). Čini mi se, u svjetlu ovoga, da trebamo moliti za ozdravljenje, bilo za sebe bilo za druge, s pouzdanom vjerom u Božju moć, da nas ozdravi i, u isto vrijeme, s potpunim predanjem njegovoj ljubeznoj brizi za nas. Ali držim da bi bilo pogrešno pomiješati takvu vjeru i pouzdanje s posvemašnjom sigurnošću da će Gospodin očitovati svoju moć ozdravljanja na izvanredan način, u svakom pojedinom slučaju.
Katkada se čuje govoriti: »Isus je ozdravio svakoga koji ga je s vjerom zamolio; stoga ako ga zamolimo s vjerom, možemo biti sigurni da će također i nas ozdraviti.« Pogreška je ove tvrdnje u tom što se ne vodi računa o jedinstvenom značaju kratkog perioda Isusovog javnog djelovanja kao vremena očitovanja mesijanskog kraljevstva nasuprot moći Sotone i borbi protiv njega. Ovo kratko vrijeme osobnog obračuna između Isusa kao čovjeka, još podložna patnji i smrti, i njegovih patničkih sudrugova, bilo je vrijeme koje se nikada u povijesti svijeta neće ponoviti. Ne možemo zaključivati iz činjenice što je Isus ozdravio svakoga, koji ga je zamolio za vrijeme ovih nekoliko godina, da je to zakon koji ga veže te i sada ozdravi sve koji ga zamole za ozdravljenje, čak ako oni imaju i veću vjeru od onih hromih, gubavih i slijepih ljudi koji su ga susreli na putovima Palestine.
Karizmatska su ozdravljenja znakovi posve nezasluženi i dragovoljni pa i nepredvidivi, te nema načina kako bismo mogli spoznati da li Bog namjerava učiniti takav znak, osim da je odlučio da nam objavi svoju nakanu.
Izgleda da katkada Bog objavljuje svoju namjeru da udijeli ozdravljenje kao odgovor na molitvu, tako da pojedina osoba može moliti sa uvjerenjem ne samo da Bog može nego i da hoće ozdraviti dotičnu osobu. Ali, izuzevši jednu takvu privatnu objavu, ne vidim načina kako bi netko mogao znati kako će Bog odgovoriti na molitvu za ozdravljenje. Mi možemo, naravno, biti sigurni da on čuje i uslišava molitve koje su mu s vjerom upravljene. Ali, kao što sam već istaknuo, ima više vrsti pobjeda nad smrću.
Marta i Marija, Isusovi ljubljeni prijatelji, molile su da ozdravi njihova brata Lazara, i kada je Isus konačno došao, svaka mu je od njih rekla u svojoj tuzi: »Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat« (Iv 11, 21.32). Ali mi znamo iz onoga što je poslije toga slijedilo da njihova molitva nije ostala neuslišana; naprotiv, uslišana je iznad svih njihovih očekivanja, kada je njihov brat izišao iz groba. Stoga je Isus bio rekao svojim učenicima: »Ova bolest nije na smrt, nego da se proslavi Bog« (Iv 11, 4).
Tako, kada molimo za ozdravljenje, ne smijemo naređivati Gospodinu, kako mora uslišati našu molitvu. Trebamo moliti s posvemašnjim predanjem u njegovu ljubeznu brigu za bolesnu osobu, ali također ponizno priznajući da ne možemo znati, kako to nisu znale ni Marta ni Marija, kakva će se vrst pobjede nad smrću obistiniti na veću slavu Božju!
Preuzeto iz knjige: KARIZME I KARIZMATSKA OBNOVA
BIBLIJSKO – TEOLOŠKA STUDIJA
Francis A. Sullivan, S.J.