Evo zašto svaki argument koji dopušta pričest “ponovno vjenčanima” u konačnici ne uspije

Posted by

Diane Montagna

RIM, 12. prosinca 2017. (LifeSiteNews) – Kao ljubitelji papinstva, kritičari Amoris Laetitia žele poštedjeti papu Franju sudbine koja je gora od Honorijeve, jedinog pape koji je formalno osuđen zbog hereze. Ali, istodobno, oni koji svoje oči zatvaraju pred sadašnjom situacijom samo ga „potiču na tom putu”. Ovi komentari talijanskog filozofa i povjesničara Crkve, prof. Claudija Pierantonija, došle su kao odgovor na najnoviji intervju Rocca Buttiglionea s Vatican Insiderom.

Rocco Buttiglione je talijanski filozof i političar, autor nedavno objavljene knjige Risposte amichevoli ai critici di Amoris laetitia („Prijateljski odgovori kritičarima Amoris Laetitia”).

Buttiglione je u razgovoru s Andreom Torniellijem iz Vatican Insidera, jednim od najbližih savjetnika pape Franje, Buttiglione je rekao da postoje slučajevi kad se razvedeni katolici koji nisu dobili poništenje i žive u seksualno aktivnoj drugoj zajednici „mogu smatrati da su u Božjoj milosti” i prema tome „zaslužuju primati sakramente”. „Čini se da je to šokantna novost”, priznao je Buttiglione, “ali to je doktrina koja je, usudio bih se reći, solidno tradicionalna.”
U intervjuu Buttiglione je također optužio kritičare Amoris Laetitije da su zapali u „etički objektivizam” i kaže da su oni koji su optužili Papu za dopuštanje širenje hereze, barem propustom, krivi za “klevetu, raskol i herezu”.

Kardinal Walter Kasper ponovio je Buttiglionove komentare prošlog četvrtka u komentaru za njemačko izdanje Vatikanskog radija, rekavši: „Prihvaćanje razvedenih sakramentima u pojedinačnim slučajevima temelji se na naučavanju tradicije, osobito Tome Akvinskog i Tridentskoga koncila”. “To nije novitet, već obnova stare tradicije”, rekao je kardinal Kasper. Pogrješka u kritikama Amoris Laetitia, dodao je, „jednostrani moralni objektivizam, koji podcjenjuje važnost osobne savjesti u moralnome činu”.

Kasper je u svom komentaru pohvalio službeno prihvaćanje smjernica argentinskih biskupa (objavivši ih u Acta Apostolicae Sedis), te izrazio nadu kako će se završiti „zamorna” raspravu oko Amoris Laetitia. Ipak, drugi visoki prelati, poput bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinala Gerharda Müllera, predložili su papi Franji da imenuje skupinu kardinala koji bi raspravljali o njegovim kritikama kako bi riješili slijepu ulicu u koju je zašla rasprava.

Claudio Pierantoni, jedan od učenjaka laika koji je pomogao oblikovati filijalnu ispravku, glavni je doprinositelj teološkoj raspravi na ovu temu tijekom protekle godine. Rođen u Rimu, Pierantoni je trenutno profesor srednjovjekovne filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Čileu (Santiago). Ima dva doktorska rada: u povijesti kršćanstva i filozofije.

Ovdje prof. Pierantoni odgovara na najnoviji intervju Rocca Buttiglionea u ekskluzivnom izvješću za LifeSiteNews.

Odgovor na najnoviji intervju Rocca Buttiglionea: Claudio Pierantoni

Posljednji razgovor s Roccom Buttiglionoem o Amoris Laetitia mi je zanimljiv i koristan jer izražava filozofsku misao na sintetički i linearan način bez nepotrebnih komplikacija i digresija. To čini lakšim identificirati i kratko odgovoriti na glavne pogrješke koje ga opterećuju. Buttiglione počinje govoreći da je, zahvaljujući svojoj knjizi i predgovoru kardinala Müllera:

„Po prvi put su kritičari prisiljeni odgovoriti i ne mogu poricati jednu točku: postoje ublažavajuće okolnosti zbog kojih bi smrtni grijeh (grijeh koji bi inače bio smrtan) postaje lakši grijeh, koji je samo mali grijeh.”

Ovdje bih naglasio da su se kritičari već odazvali, rekavši da nikada nisu zanijekali doktrinu općih olakšavajućih okolnosti: ja sam to učinio u svim svojim člancima o Amoris Laetitia, početkom rujna 2016., kao i u mnogim privatnim pismima Roccu Buttiglioneu. Ono što Buttiglione kaže ovdje je, dakle, očigledno laž. Međutim, ono što posebno želim istaknuti ovdje je zabluda o posljedicama koje Buttiglione izvlači iz ove izjave, kao da su ovi zaključci očiti. Buttiglione piše:

„Stoga postoje slučajevi u kojima se ponovni razvod braka može (preko svog ispovjednika i nakon prikladnog duhovnog razlučivanja) smatrati Božjom milošću i stoga se tu zaslužuje primati sakramente. Čini se da je to šokantna novina, ali to je doktrina koja je posve, usudim se reći, solidno tradicionalna.”

Zapazite da je žurba i površnost (zasigurno ne opravdana olakotnim okolnostima nedostatka podataka) s kojom Buttiglione skače na dvostruku posljedicu: u prvom odlomku izvodi iz opće doktrine o olakšavajućim okolnostima neposrednu posljedicu da se “ponovno vjenčani razvedeni mogu smatrati da su u Božjoj milosti”. Ovime on preskače snažne primjedbe koje smo kritičari spomenuli, a da na njih čak nije ni odgovorio.

Olakotne okolnosti bi se temeljile, kako AL navodi i Buttiglione ponavlja, na nedovoljnom razumijevanju norme. Sada, AL predlaže “prikladno duhovno razlučivanje”. No, mi bismo rekli da, kako bi to duhovno razlučivanje bilo “prikladno”, nužno mora dovesti do pravilnog razumijevanja norme. Moglo bi se pozvati na loše razumijevanje norme onih koji, prepušteni sebi, nemaju pristup ispovjedniku ili duhovniku. Ali tvrditi da bi se na to mogao pozivati netko tko ima pristup toj duhovnoj formaciji jest proturječje.

Kada netko ispovjedi grijeh, čak i ako je ispovjednik u stanju procijeniti da je u prošlosti bilo olakšavajućih okolnosti, logična posljedica je da se grješnik odriče počinjenja grijeha u budućnosti. Ako to nije bio slučaj, ne bi tu bio posrijedi grijeh, pa ne bi imalo smisla govoriti o olakotnim okolnostima. Ako pokajnik misli da može nastaviti djelovati na ovaj način, on potvrđuje da “s obzirom na situaciju” čin zapravo nije zapravo grijeh, nego ispravna stvar za napraviti. I upravo je to ono što situacijska etika kaže, što Buttiglione uzalud želi odvojiti od AL. U ovom slučaju, preljub neće biti u svojoj biti zlo, kako kaže katolička moralna teologija, ali bi bila tako “prema pojedinom slučaju”. U konačnici smo suočeni s jasnom dilemom: ili je nepravilna situacija grješna, ili nije.

Ako kažemo da je to grješno, iako je bilo olakšavajućih okolnosti u prošlosti, ona mora biti napuštena u budućnosti. Ako umjesto toga kažemo da nije grijeh, onda više ne govorimo o olakšavajućim okolnostima, nego se upuštamo u situacijsku etiku, koja navodi da preljub nije uvijek zlo, nego samo u nekim slučajevima. A ako je to istina u slučaju preljuba, onda nema razloga zašto to ne može biti istina za druge postupke za koje se smatra da su intrinzično zli prema katoličkoj doktrini. To bi bio učinak “atomske bombe” o kojem je govorio Joseph Seifert.

Kad ispovjednik odluči da postoje olakotne okolnosti za počinjeni grijeh, ne slijedi, kao što tvrdi Buttiglione, da se osoba “može smatrati da je u Božjoj milosti”. Možda je pred Bogom, pa ne bismo trebali nikad biti toliko hrabri da sudimo unutarnji život neke osobe, kako nas Isus uči. Ali ne slijedi iz toga da svećenik ima moć prodrijeti u Božji pogled i definitivno odlučiti da je osoba u stanju milosti. Da je osoba doista u Božjoj milosti (u tajnosti svoga uma i srca), nešto je sasvim drukčije od činjenice da se to može definitivno shvatiti u odnosu na crkvenu disciplinu. To stvara ogromnu zbrku, kao što ukazuju svi najbolji kritičari AL-a.

A ovdje dolazimo do druge točke. Što se tiče druge posljedice, Buttiglione kaže:

„[…] i stoga [razvedeni i ponovno oženjeni] zaslužuju primati sakramente.”

Sada, bismo li pretpostavili da je u nekim slučajevima svećenik, preko nadnaravne karizme, imao moć prodrijeti u božanski pogled kako bi odlučio da je osoba u Božjoj milosti (nešto što ni AL niti Buttiglione ne tvrde), odatle ne slijedi da bi razvedeni i ponovno vjenčani trebali primati sakramente. I ovdje, Buttiglione skače na zaključak, a da se uopće ne brine o prigovoru koji je tijekom proteklih godinu i pol puta više iznesen od strane desetaka, ako ne i stotina, kritičara. Ovaj je prigovor jednostavan, i sastoji se u činjenici da, prema Učiteljstvu Crkve, razlog zašto razvedeni i ponovno vjenčani ne mogu primati sakramente nije pretpostavljena presuda o tome je li njihova duša u stanju milosti pred Bogom.

Nitko ne bi sanjao da će donijeti takvu prosudbu, bilo prije ili poslije AL. Razlog je, međutim, njihova objektivna situacija (= vidljiva, provjerljiva), koja je u suprotnosti s objektivnom situacijom za primanje sakramenata. Primanje vidljivih sakramenata vidljive Crkve mora odgovarati objektivnoj, vidljivoj situaciji. Inače vidljivi red Crkve jednostavno prestaje postojati. Više nećemo imati katoličku i apostolsku Crkvu, već “pneumatiku”, pseudo-karizmatičnu ili gnostičku crkvu, “crkvu” čija će vanjska disciplina, ako se i dalje može govoriti tako, biti podložna optimalnoj arbitrarnosti. To bi bio “kaos podignut na razinu sustava, o čemu koji je Robert Spaemann govorio u odnosu na AL.

Zapravo, deklaracija Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove (Deklaracija o primanju na svetu pričest vjernika koji su rastavljeni i ponovno su se vjenčali, 24. lipnja 2000.), na koju AL upućuje upravo u vezi s ovom točkom, tvrdeći da „negativna prosudba o objektivnoj situaciji ne podrazumijeva prosuđivanje o pripisivanju ili krivnji uključene osobe” (AL 302 i bilješka 345) ista je što negira pristup Sakramentu, upravo zato što „djelitelj Pričesti ne bi bio u mogućnosti suditi iz subjektivne pripisivosti.” Ista deklaraciju dodaje s apsolutnom jasnoćom da „zabrana koja se nalazi u navedenom kanonu [CIC 915], po svojoj prirodi, proizlazi iz božanskog zakona i nadilazi područje pozitivnih crkvenih zakona: potonji ne može uvesti zakonske promjene koje bi bile protivne nauku Crkve.”

Na temelju ovih zapažanja može se zaključiti da: Što se tiče moralne teologije, ono što Buttiglione kaže je netočno; naime, ono s čime bismo se bavili je bezopasna potvrda doktrine olakšavajućih okolnosti, a ne njegova perverzna deformacija, koja je situacijska etika. Što se tiče sakramentalne teologije, ono što Buttiglione kaže je netočno; naime, da se bavimo razvojem u kontinuitetu s prethodnim učiteljstvom, a oni zapravo tvrde da mijenjaju nešto što je papa Ivan Pavao II. rekao da pripada božanskom zakonu. Što se tiče optužbe da smo mi kritičari krivi za zapadanje u „objektivizam”, čini mi se jasno da je to plod Buttiglioneove mašte. Zapravo, svi naši argumenti nužno pretpostavljaju, kao što smo vidjeli, razliku između objektivne dimenzije i subjektivne pripisivosti. Konačno, s obzirom na osobne primjedbe usmjerene na kritičare tekstova, riječi i djela Pape, a posebno autora Correctio filialis, da smo „klevetnici, shizmatici” itd. Budući da smo optužili Papu da je propovijeda herezu, ukazao bih da je Buttiglione, u svim svojim intervencijama, sustavno branio tekst Amoris Laetitia izoliran od svih Papinih drugih izjava, koje kao da su nevažne jer nisu “magisterijalne”. “Ali takav stav je previše lagan: u konačnici to je stav nojeva zakopavanja glave u pijesak. U stvarnosti, sva djela Pape očito imaju izuzetno snažan utjecaj na Crkvu i čitav svijet. Sada, ove izjave ne samo da potvrđuju i jasno ukazuju na heretičku tendenciju prisutnu u AL, nego također pružaju podršku drugim brojnim krivovjerjima: samo zamislite nedavno hagiografsko uzvišavanje Luthera od strane Svete Stolice, koja sama po sebi daje zeleno svjetlo cijeloj gomili grješaka (ali nisu jedini: za cjelovitiji popis pogledajte nedavni članak anglikanskog teologa Geralda McDermotta u važnom časopisu First Things: „Je li Papa Franjo liberalni protestant?”.

Papa Honorije je anatemiziran Trećim ekumenskim koncilom u Konstantinopolu (680.) za mnogo manje od toga. Papa Leon II. potvrdio je anatemu “jer nije odmah ugasio plamen heretičkog nauka, kao što se to mora učiniti apostolskim autoritetom, nego ga je svojim nemarom njegovao”  (Vidi moju intervenciju na nedavnoj konferenciji „Dovođenje jasnoće – nužni sklad  Magisterija s tradicijom: primjeri iz povijesti”, Rim, 22. travnja 2017.” Mi kritičari, kao iskreni ljubitelji papinstva, želimo poštedjeti Franju Honorijeve sudbine (ili možda još nečega gorega). Oni koji umjesto toga zatvaraju oči pred sadašnjom situaciji, ohrabruju ga na putu. Ne pretpostavljamo da sudimo o ičijim nutarnjim razmišljanjima. No, na žalost, sa objektivne točke gledišta, ne možemo otkriti olakotne okolnosti u tom ponašanju.

 

Izvor

Prijevod: Ana Naletilić