Crkva pred pomutnjom u nauku i praksi?

Posted by

Intervju s Robertom de Mattei-om. Roberto de Mattei (r. 1948. u Rimu) profesor je povijesti na Sveučilištu u Cassinu te predaje kolegij povijest kršćanstva i Crkve na Europskome sveučilištu u Rimu. Brani načela i institucije kršćanske civilizacije u brojnim izdanjima poput ˝Lepanto˝, ˝Corrispondenza romana˝, ˝Famiglia Domani Flash˝. Uređuje mjesečnik ˝Radici Cristiane˝ te reviju ˝Nova Historica˝. Napisao je više stručnih radova i knjiga prevedenih na različite jezike u kojima se bavi europskom poviješću od 16. do 20. stoljeća, osobito poviješću religioznih i političkih ideja.

Maike Hickson: Mnogi katolici širom svijeta nadali su se da će kardinali dubie objaviti javnu ispravku pape Franje o njegovoj postsinodalnoj pobudnici Amoris Laetitia. Što biste rekli onima među vjernicima koji su sada razočarani i čak obeshrabreni pred tišinom knezova Crkve? Kojim ćete riječima nastojati potaknuti te vjernike da ustraju u njihovoj nadi i vjeri?

Roberto de Mattei: Sadašnja kriza u Crkvi nije nastala s papom Franjom, i ona nije usredotočena na jednu osobu; nego datira od Drugoga vatikanskog koncila i, još dalje, u modernističku krizu [početkom dvadesetog stoljeća]. Danas, velik dio kolegija kardinala, kolegija biskupa i općenito svećenstva zaražen je modernizmom. Rijetki kardinali, biskupi i svećenici koji se odupiru, trebaju uzeti u obzir ovu situaciju, a mi smo tu da im pomognemo. No, prije svega, ne smijemo umisliti da bi jedan čin nekog od tih igrača, primjerice correctio fraterna pape od strane kardinala Burkea, mogao sam po sebi riješiti krizu. Ono što je potrebno je konvergencija i fokus djelovanja različitih skupina klera i laika, svaki na svojoj razini i prema vlastitoj sposobnosti. Sensus fidei može voditi kardinale, biskupe, vjernike i jednostavne laike kako reagirati [na sadašnju krizu]. Važnost correctio filialisa, potpisanog od strane 250 znanstvenika, kako vjerskih tako i laičkih, bila je to što je izrazio ovaj sensus fidei. Reakcija može biti različita od jedne do druge zemlje, od jedne do druge biskupije, ali njene su karakteristike uvijek one koje se odnose na istinu i osudu pogrešaka koje se protive toj istini.

Maike Hickson: Ali kako se ova situacija može riješiti?

Roberto de Mattei: Neće biti ljudi ti koji će spasiti Crkvu. Situacija će biti riješena izvanrednom intervencijom Milosti, koju ipak mora pratiti vojnička predanost vjernih katolika. Suočeni s ovom sadašnjom krizom postoje neki koji misle da je jedino što treba učiniti čekati čudo u tišini i molitvi. Ali nije tako. Istina je da nam je potrebna božanska intervencija, ali milost se temelji na prirodi. Svatko od nas treba učiniti maksimalno što može prema vlastitoj sposobnosti.

Maike Hickson: Pismo iz 2016. s kojom je papa Franjo dao suglasnost smjernicama koje su postavili svećenici Buenos Airesa objavljeno je u Acta Apostolicae Sedis, uz napomenu državnog tajnika, kardinala Parolina prema kojoj je sam papa tražio da dva dokumenta – smjernice i pismo – budu objavljeni u AAS-u.

Roberto de Mattei: Činjenica da su smjernice argentinskih biskupa i odobrenje pape objavljeni u AAS-u, učinila je službenim to da “nisu moguće drugačije interpretacije” Amoris Laetitia, osim [interpretacija] argentinskih biskupa kojim se odobrava davanje Pričesti onim razvedenim i ponovno vjenčanim ljudima koji su u objektivnom stanju smrtnoga grijeha. Pismo je bilo privatno, ali objavljivanje u AAS-u preobražava privatni čin pape Franje u čin magisterija. Čini mi se da ovo potvrđuje tezu koju je izrazio o. Giovanni Scalese na svom blogu, prema kojem ulazimo u novu fazu pontifikata pape Franje: prelazak iz pastoralne revolucije u otvorenu reformu doktrine. Diskurs pape Franje od 11. listopada 2017., povodom 25. obljetnice proglašenja novog katekizma, čini se da poziva na početak reinterpretacije Katekizma Katoličke Crkve u svjetlu Evangelii Gaudiuma i Amoris Laetitiae.

Maike Hickson: U nedavnom eseju, u svjetlu toga kako se Luther sada vraća u Katoličku Crkvu, izjavili ste: “Ukratko, svaki katolik je pozvan da odabere hoće li se svrstati s papom Franjom i današnjim isusovcima ili će biti uz nekadašnje isusovce i pape svih vremena. Vrijeme je za izbor i meditaciju upravo po dva standarda sv. Ignacija (Duhovne vježbe, 137.) koji će nam pomoći da ih provedemo u ovim teškim vremenima.” Biste li ove riječi objasnili malo više našim čitateljima, a ne samo u svjetlu pitanja Luthera, nego i u svjetlu Amoris Laetitiae?

Roberto de Mattei: Postoje trenuci u našem životu i u povijesti Crkve u kojima smo dužni birati između dvije strane, bez dvosmislenosti i kompromisa. Duhovne vježbe sv. Ignacija i teologija povijesti Sv. Augustina o „Božjem gradu“ ne čine ništa drugo osim što naglašavaju evanđeosku maksimu, prema kojoj “nitko ne može dva gospodara služiti. Ili će na jednoga mrziti i drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati i drugoga prezirati” (Matej 6:24). Gledano u tom svjetlu, nedavna publikacija u AAS-u pisma pape Franje biskupima Buenos Airesa, svodi stvar na dvije dijametralno suprotne pozicije. Crta razmišljanja onih kardinala, biskupa i teologa koji tvrde da je moguće protumačiti Amoris Laetitia u kontinuitetu s Familiaris Consortio 84 i drugim dokumentima Magisterija je pretvorena u pepeo. Amoris Laetitia je dokument koji služi kao lakmus test: on mora biti prihvaćen ili odbijen u totalu. Ne postoji treća pozicija, a umetanje pisma pape Franjinog argentinskim biskupima [u AAS] služi da nam to zorno objasni.

Maike Hickson: Postoje oni koji poriču da je objavljivanje pisma argentinskim biskupima čin magisterija jer predlaže pogrešnu, ako ne i heretičku poziciju?


Roberto de Mattei: Tko god to misli, čini mi se, počinje s lažnom pretpostavkom: idejom da papinski magisterij nikad ne može pogriješiti. U stvarnosti je jamstvo nepogrješivosti rezervirano samo za Magisterij u određenim uvjetima, što je jasno naznačeno u dogmatskoj konstituciji Pastor Aeternus, dokumentu Prvog vatikanskog koncila. Postojanje pogrešaka u dokumentima Magisterija koji nisu nepogrješivi, uključujući i papinski Magisterij, je moguće, prije svega u razdobljima velike krize. Može postojati čin Magisterija koji je autentičan i svečan, ali pogrešan. To je bio slučaj, na primjer, po mom mišljenju, s deklaracijom Dignitatis Humanae Drugog vatikanskog koncila, koja je, osim svog pastoralnog karaktera, nedvojbeno čin Magisterija i gotovo sigurno proturječi učenju Crkve o vjerskoj slobodi, u najmanju ruku neizravno i na implicitan način.

Maike Hickson: Vidite li dolazak formalnog raskola, i kako bi to u praksi izgledalo? Tko bi bio kreator tog raskola, i što bi to značilo za jednostavne ljude, laike?

Roberto de Mattei: Šizma je unutarnja podjela Crkve, kao što se dogodilo u Europi u četrdeset godina između 1378. i 1417. kada se činilo da se s apsolutnom sigurnošću ne može potvrditi gdje se nalazi legitimna vlast Crkve. Ovo razdvajanje poznato kao “Velika zapadna šizma” i nije bilo stvar hereze. Međutim, generalno, hereza slijedi raskol, kao što se dogodilo u Engleskoj u doba Henryja VIII. Danas se nalazimo u situaciji bez presedana u kojoj hereza, koja je po sebi ozbiljnija od raskola, prethodi umjesto da prati. Još ne postoji formalni raskol, ali u Crkvi postoji hereza. Heretici su ti koji promiču raskol u Crkvi, zasigurno to nisu vjerni katolici. A vjerni katolici koji se žele odvojiti od hereze sigurno se ne mogu definirati kao raskolnici.

Maike Hickson: Čini se da sugerirate da papa možda promiče raskol i krivovjerje u Crkvi. Koje bi bile posljedice ove strašno teške situacije? Ne bi li papa izgubio papinsku ovlast?

Roberto de Mattei: Ne može se sažeti tako važan i složen problem u nekoliko riječi. U ovom trenutku potrebno je imati teološku raspravu, po toj temi se možemo referirati na knjigu „Pravi ili lažni papa“ od Roberta J. Siscoa i Johna Salzae, na djela Abbotta Jean-Michela Gleizea u [francuskom časopisu] Courrier de Rome i prije svega na proučavanje Arnalda Xaviera da Silveire, „Ipotesi teologica di un papa eretico“ [Teološka hipoteza o heretičnom papi], talijanskog izdanja koje sam uredio 2016. godine, a također i kasnije izdanje na engleskom. Autor, čiji temeljni stav dijelim, razvija tezu srednjovjekovnih dekretista, sv. Roberta Bellarmina i modernih teologa poput Pietra Ballerinija, prema kojima, dok postoji osnovna nespojivost između [držanja] hereze i [držanja] papinskih ovlasti, papa ne gubi svoju službu dok njegovo krivovjerje ne postane očito cijeloj Crkvi.

Maike Hickson: I konačno, što bi vaša perspektiva i poticaj bili za našim čitateljima, na kraju stote obljetnice ukazanja Gospe od Fatime?

Roberto de Mattei: Obeshrabrenost je osjećaj koji vojujući katolik ne može prihvatiti. Prvo oružje koje treba iskoristiti protiv neprijatelja koji napadaju Crkvu jest korištenje razuma, kako bi se raskrinkale proturječnosti u kojima ti neprijatelji žive i po kojima nužno umiru. Tada se moramo okrenuti nepobjedivoj pomoći Milosti. Prije stotinu godina Gospa od Fatime predvidjela je krizu našeg vremena. Najavila je kaznu za čovječanstvo ako se ne obrati, ali ona je također dala bezuvjetno i nepovratno obećanje: trijumf Njezinog Bezgrješnog Srca. Sa svoje strane, Gospodin nam je obećao da će biti s nama zauvijek, do kraja svijeta (Mt 28,20). Što još možemo tražiti?

Izvor

Prijevod: V. Vlahutin